Brkovi: Soundtrack za običnog čovjeka

    464

    Brkovi

    Hormon sreće

    Datum izdanja: 11.06.2018.

    Izdavač: Samostalno

    Žanr: Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Boli me
    2. Odlazim
    3. Priča se po gradu
    4. Sudbina
    5. Ljubavni rat
    6. Hormon sreće
    7. Gabor
    8. Grad
    9. Mazda
    10. Lenta
    11. Momačko veče

    Dvije godine nakon zanimljivog, no možda previše politički angažiranog “Torza Dade Topića“, Brkovi su se vratili sa sedmim po redu albumom – “Hormon sreće”.

    Možemo reći da su se Shamso69, Prasac i ostali brkati momci ovdje aktivirali kako bi se približili ipak više temama s prvih albuma, no osjetno je kako folk strana njihova žanra, kako ga oni vole nazivati punk-folk wellnessom, svakim albumom nekako sve više slabi, osim Shamsina vokala koji uvijek pruža taj dodatni folk štih, što zapravo i nije nužna stvar. Riffovi su pogođeni, i nekim pretjeranim ubacivanjem harmonike i sličnih elemenata vjerojatno bi se stvorio kontraefekt, a ovako je to jedan malo noviji zvuk, no i dalje su to onakvi Brkovi kakve ste zavoljeli, koji pjevaju ono što se običnom čovjeku vrti po glavi, dok sjedi u birtiji s kariranim stolnjakom i točenu pivu sječe šljivovicom.

    Muziku podržava

    Pa krenimo ispočetka, uvodna “Boli me” ujedno je i prvi singl koji je najavio album, klasični Brkovi, brza stvar i logičan izbor za singl, bez pretjeranih tekstualnih metafora (“Boli me sve, a najviše što nisam kraj nje”), ali kad bi se Brkovi bacili u metaforiranje, to više ne bi bili oni. Druga po redu “Odlazim” je nešto skroz drukčije od onoga što smo navikli od ove družine, ali vjerojatno i najbolja pjesma na albumu, iako iskače iz ostatka materijala.

    Još jedna pjesma koja će nesumnjivo biti hit na svakom koncertu je “Sudbina“, žešći brzi riffovi i Shamsina mogućnost da najprostijim mogućim tekstom dirne srca svih nas brkoljubaca (“Sudbina je tako htjela, ja mršav, a ti debela”). Još jedan od favorita je definitivno pjesma “Grad” koja se najviše na albumu dotakla socijalne tematike (“Sit sam grade tvojih ulica, sponzoruša i njihovih guzica”). Kroz ostatak albuma, koji broji 11 pjesama provlače se pjesme koje su tipične za brkatu radionicu, bez previše iznenađenja, jedino bih izdvojio zanimljivu i od Brkova neočekivanu bass dionicu, na naslovnoj “Hormon sreće“.

    Brkovi se s Hormonom Sreće nisu odmaknuli pretjerano od svog zvuka koji im je omogućio da od zezantskog benda nekoliko puta napune Dom Sportova, ali razvoj benda koji postoji od 2004. je neupitno prisutan. Albumi Brkova su kao filmovi “Brzi i žestoki” – nikad neće osvojiti Oscara/Porina, i nikad neće biti kritički masterpiecevi, ali im se nikako ne može dati loša ocjena jer u onome što žele biti ne griješe, jer ni ne pucaju na takve ciljeve – žele zabaviti publiku, priuštiti eksplozije/riffove i biti jednostavna zabava bez nepotrebnih metafora, jer ljudima nekad upravo to i treba.

    Muziku podržava