Britanski dinamični duo ponovno u akciji

Brett Anderson i Bernard Butler ponovno zajedno. Najbolji britanski pop-duo koji je svoju suradnju prekinuo još 1994., neposredno prije izlaska drugog Suedovog albuma “Dog Man Star”, odlučio je nastaviti tamo gdje su stali prije punih 11 godina. Kada se Suede raspao nakon posljednjeg albuma “New Morning” iz 2002., bilo je teško zamisliti da bi ga itko ikada više mogao zamijeniti. The Tears nisu i nikada ne bi trebali biti zamjena za jedan od najboljih britanskih bendova nakon The Smithsa, ali ono što svakako jesu je njegov dostojan nasljednik, a Anderson i Butler najbolji duo tekstopisaca nakon Morrisseyja i Marra.

“Here Come The Tears” nastavlja u onom pravcu u kojem bi karijera Sueda vjerojatno krenula da Butler nije napustio bend i ostavio Andersona kao jedinog tekstopisca koji se u tom poslu snalazio kao je znao i umio. A njemu je to sasvim dobro išlo, zar ne?

Album je proizvod prijateljskog rivalstva dvojice glazbenika na kojem su obojica dala sve od sebe ne bi li pokazali cijelome svijetu što se događa kada odlučite ne dopustiti sjenama iz prošlosti da zavladaju ostatkom vašeg života. Da su to odlučili ranije, “Here Come The Tears” mogao je nastati puno prije i možda čak spriječiti pojavljivanje jedinog albuma koji Suedeu nikada nije trebao – “A New Morning”.

Brettov vokal zvuči dobro kao nikad prije, a i Bernardova je umjetnička izvedba na vrlo visokoj razini, valjda da bi nam pokazao što smo se ove godine propuštali. Prvi singl i prva stvar na albumu – “Refugees“, prilično je impresivna i svakako dobar odabir za prvi singl. Traje samo 2 minute i 54 sekunde, a to je puno prekratko, a da ne pritisnete repeat svaki puta kada se prebrzo približi kraju. “Imperfection” je samo jedan od bisera na kakve smo od Andersena već odavno navikli, a bavi se činjenicom da su naša odstupanja od, a ne podudarnosti s idealom ljepote zapravo ono što nas čini privlačnima i jedinstvenima. Ostalih 11 pjesama karakteristične su pop-stvari za radionicu Anderson-Butler, kojima je suradnja i pisanje lijepih pjesama, izgleda, životna sudbina.

“Here Come The Tears” je, zapravo, mogao biti izdan još 1997., jer zvuči onako kako bi zvučao “Coming Up” da Butler nije napustio bend – strastveno i osvježavajuće, s nekoliko catchy pop-pjesmica, ali istovremeno i pomalo mračno u veći-od-života stilu, preuzevši takvu poetiku od grandioznog “Dog Man Star”. Uzevši u obzir sve navedeno, nije teško zaključiti da će stari obožavatelji Sueda, vjerojatno, biti i više nego zadovoljni, a na sljedeći album, nadam se, nećemo morati ponovno čekati 11 godina.

The Tears su: Brett Anderson (vokal), Bernard Butler (gitara), Nathan Fisher (bass), Makoto Sakamoto (bubnjevi) i Will Foster (klavijature).