Britanska invazija na američki način, 50 godina kasnije

    1151

    Blue Skies For Black Hearts

    Serenades and Hand Grenades

    Datum izdanja: 20.05.2008.

    Izdavač: King of Hearts

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Siouxsie Please Come Home
    2. A World Without Love
    3. Jenny and Steve
    4. Won’t You Please Stay
    5. She’ll Follow Me
    6. Little White Lies
    7. Ambition
    8. Sweet Valentine
    9. I Still Wish That You Were Around
    10. If I Wanted You Back
    11. Pretty People
    12. Someday There Will Be Better Days

    Jedno od najzanimljivijih bendovskih imena trenutno na sceni, po mojem mišljenju, je Blue Skies For Black Hearts, a to je bio i jedan od razloga zbog čega sam se prihvatio posla i recenzirao njihov novi album “Serenades and Hand Grenades“.

    Dolaze iz Portlanda (sjeverni dio zapadne obale SAD-a), a uopće ne zvuče nimalo američki. I dok su se ranije zabavljali s akustičnim popom, na “Serenades and Hand Grenades” su skrenuli k britanskoj rock glazbi, prvenstveno onoj prije 40-ak godina kada su dominirali The Beatlesi, The Kinksi i slični bendovi.

    Takav garažni retro zvuk ima vrlo malo (da ne kažem nikakvog) potencijala da se primi na američkom podneblju, pa je pravo čudo kako su se Blue Skies For Black Hearts odlučili za takav potez. Moram priznati, vrlo hrabro i smiono, ali očito je da su imali i razloga za to pošto je album i više nego dobar, prava oda rocku tog vremena.

    Alfa i omega Blue Skies For Black Heartsa je Pat Kearns, čovjek koji znalački vodi svoj bend poput njegovih suvremenika Isaaca Brocka (Modest Mouse) ili Jamesa Mercera (The Shins) pišući zabavne tekstove i razigrane melodije uz dobru vokalnu izvedbu. Za ‘učiteljima’ još podosta kaska, ali njegov senzibilitet bi mogao uskoro doći do izražaja, prvenstveno u Britaniji, a tek potom i na domaćem terenu.

    Muziku podržava

    Pjesma koja je najavila ovo izdanje je “Siouxsie Please Come Home“, ljubavna melodrama prepuna patnje i nerazumjevanja. U odnosu na druge skladbe s albuma, “Siouxsie Please Come Home” zvuči mnogo modernije, ali nije izgubila jednostavnost kakva je krasila bendove prije pola stoljeća.

    Već sljedeća “A World Without Love” je vrlo osunčana i malo podsjeća na The Thrillse s njihovog prvog albuma “So Much for the City”, “Jenny and Steve” je poema u stilu “Yellow Submarine” pomiješanog s Madnessom, dok je “Won’t You Please Stay” mračna atmosferična akustična balada od koje se dižu dlake na rukama.

    U “Abition” govore o tome kako poštenje i uspjeh teško idu u zajedno, a ona je ujedno i jedan od vrhunaca albuma s pravim aranžmanom kojeg upotpunjuju trubači pa bi se pjesma lako uklopila na posljednji uradak The Zutonsa.

    Do kraja malo opada ritam pjesama zbog čega ne bih izdvojio niti jednu pjesmu osim posljednje “Someday There Will Be Better Days“, koja na optimističan način priča o razvodu.

    I dok u Britaniji postoje mnogi bendovi koji su duboko zagrizli u glazbenu povijest po svoju inspiraciju (u prvom redu mislim na The Coral, The Zutons i Vincent Vincent & The Villains), malo je američkih bendova koji pokušavaju obnoviti ‘britansku invaziju’ koja se zbila ’60-ih godina prošlog stoljeća. Kada slušam Blue Skies For Black Hearts pitam se zašto, ali to im tako dobro ide.

    Da su kojim slučajem Britanci, vjerujem da bi već sada bili na svim naslovnicama raznih tiskovina kao ‘najbolji bend na svijetu’, ali ipak će to malo teže ići jer dolaze iz Amerike.

    Svojim zvukom toliko vjerno oživljavaju duh početka rocka da ih je divota slušati, makar nije sve do kraja na pravom mjestu na “Serenades and Hand Grenades”, pošto je početak albuma jači nego njegov kraj.

    ‘Serenade’ su solidne, ali ‘ručne bombe’ su ono što bih najviše izvojio od Blue Skies For Black Hearts jer su upečatljive i zarazne, a ne bi ih se postidjeli niti Lennon/McCartney s početka ere The Beatlesa. Ipak, to je vrijeme odavno prošlo, pjesme su podosta ‘zastarjele’, ali ih je zanimljivo preslušati u ovakvom novom ruhu.

    Muziku podržava