Britanci vole svoj zvuk u nedogled

Koji god britanski medij pogledaš na početku ove godine, svi te zasljepljuju samo s jednim imenom – White Lies. Jesu li White Lies još jedna podvala otočkih medija? Ili se ipak radi o odličnom bendu? Jesu li zasluženo zasjeli svojim prvijencem “To Lose My Life…” na prvo mjesto britanskih albuma?

Harry McVeigh, Charles Cave i Jack Lawrence-Brown karijeru su započeli osnovavši bend pod imenom Fear of Flying 2005. godine. Ubrzo su počeli dobivati sve bolje gaže kao support mnogim poznatim bendovima, ali su odlučili napraviti veliki zaokret u svojoj karijeri, navukli su se na mračniji zvuk koji nije odgovarao cijelom prijašnjem ‘stylingu’, pa su ‘pokopali’ Fear of Flying i osnovali White Lies.

Glavna fascinacija White Lies je taman zvuk Joy Divisiona koji je obogaćen modernom produkcijom, sve kao po dobrom starom receptu već uhodanih mahera poput Editorsa, Interpola, Glasvegasa i sličnih bendova. Za razliku od njih, White Lies djeluju još kao dječarci koji trebaju ponešto naučiti da bi došli u elitu, iako i takvi kakvi jesu nude dosta, pokazuju karakter i potencijal, dobre pjesme…

Problem kod White Lies je to što sve zvuči kao da je urađeno po striktnom planu, kako bi bili nalik bendovima koji trenutno rasturaju u, nazovimo to tako, post-punk žanru, bez nekih bombastičnih pjesama u kojima bi se posebno istakla njihova izražajnost i genijalnost kao što su to imali Glasvegas na svojem prvijencu.

Ovako, mrak Joy Divisiona provučen kroz niz synthova koji daju dramaturgiju na pop melodije zvuči tek u nekim trenucima iznimno, dok je to u većini ipak neki prosjek, a rekao bih čak i znatno slabije nego The Killersi na početku karijere, prije nego su skroz izgubili tamu u svom zvuku.

Uvod u album je vrlo obećavajući, rekao bih gotovo idelan sa singlom “Death” kojeg briljantno vodi bas dionica. Na njoj su iskazali sav svoj potencijal, budući da je pjesma vrlo raskošna, dinamična i prije svega hitoidna, pa i ne čudi zašto su Britanci toliko poludjeli za njima.

Već sljedeća, naslovna “To Lose My Life” zvuči kao spoj ranih Depeche Mode i The Cure koju Interpol zasigurno ne bi stavio na svoj album, “A Place To Hide” je melodijski nešto osunčaniji moment čime se odmah ističe od ostatka materijala, dok se možda i najbolja stvar na albumu, “Unfinished Business“, nalazi u njegovoj središnjici.

Od sredine do kraja, album gubi na dinamici jer pjesme postaju sve bljeđe i stereotipnije, previše oslanjajuće na sve uzore koje sam već ranije pobrojao. Taj završni dio je svakako morao biti bolje dorađen, s nešto više energije i boljim pjesmama, jer uvod pokazuje da to White Lies mogu, samo što se malo požurilo s izlaskom albuma.

Za kraj ću pokušati ukratko probati odgovoriti na početno postavljena pitanja… White Lies jesu još jedan medijski produkt otočkih medija u traženju novih nada. Za razliku od prošle takve velike buke koja se digla s Glasvegas, White Lies ipak nemaju snagu izdići cijelu generaciju na stepenicu više kao što je to učinio škotski četverac.

Vidi se da potencijal imaju, vjetar u leđa također, ali ipak im fali još ‘ono nešto’ da budu veliki.