Briljantno opjevane poročne sklonosti žene sa Srednjeg zapada

Tridesettrogodišnja kantautorica osebujnog vokala i osebujne prošlosti mnogo je prašine podigla svojim debitantskim solo-albumom.

Uostalom njen talent je prepoznao i Jack White te je, osim što je snimila album za njegovu kuću Third Man Records. Margo je vlasnica prepoznatljivog istovremeno zvonkog i promuklog glasa koji se lako povezuje sa slušateljem, koji komunicira mnogo emocija, i koji, da vam budem iskren, natjera me da napustim posao, krenem piti, kockati, vucarati se okolo sa svakakvim osobama fleksibilnog poimanja morala, jer sklonost porocima u njenoj interpretaciji zvuči tako zavodljivo. Ok, vjerojatno neću, nemam petlje za to, ali shvaćate poantu. Margo pjeva ne pretjerano moderan country kojeg povremeno prošara s naramkom rockerskih akcenata i pritom opet zvuči uvjerljivo. Zadnji put sam osjetio tako zamaman miris razvrata kad sam otkrio “Beggar’s Banquet” The Rolling Stonesa, a vjerojatno je i Margo pokupila nešto odanle, jer na koncertima zna izvoditi “No Expectations”, baš s tog albuma.Već prva pjesma, epična tužaljka “Hands of Time” sugerira da nemamo posla baš s bilo kime tko se ulovio gitare i odlučio opjevati svoje grijehe i životne nedaće u tri akorda, jednostavnom ritmu i cviležu usnjaka, violine ili pedal-steela. Takav senzibilitet imaju rijetki. Stoga ne čudi da je njen muž prodao auto da bi Margo imala mogućnosti snimiti ovo, a već su je prigrlili gore spomenuti Jack, Emmylou Harris i Kris Kristofferson, kojima je gostovala na nastupima.

Drugi udar “About To Find Out” je urešen iskonskim stvaralačkim nervom, a treća “Tennessee Song” donosi bučne, divlje, ali delikatno posložene gitare i poluautobiografsku priču s pikantnim detaljima.

Dalja rasturačina se zove “Four Years of Chances” (dobra kao bilo što iz repertoara Ikea & Tine Turner), a pretposljednja “Hurtin’ (On the Bottle)” opet evocira ne pretjerano preporučeno uživanje u alkoholnim destilatima. Doduše, u spotu za istu pjesmu osim naginjanja iz boce se javlja konzumacija sumnjivih smotuljaka uza specifično smijuljenje. Eh. A Margo zvuči kao da je u boci s natpisom neke vatrene vodice smoothie s đumbirom, ciklom, češnjakom i koktelom voća iz organskog uzgoja. Kao što rekoh, diskretan miris poroka.

Zaključna minijatura “World’s Greatest Loser” sugerira otpuštanje svih emotivnih kočnica u pravoj maniri Keitha Richardsa.

Margo Price je snimila solo-debi kakav bih si ja poželio sebi. Samo da ne pretjera sa… znate već s čim i da je vlastita jetra ne tuži za zlostavljanje.