Breme bijelog čovjeka

    3153

    Beck

    Guero

    Datum izdanja: 21.03.2005.

    Izdavač: Geffen Records / Aquarius Records

    Žanr: Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. E-Pro
    2. Que Onda Guero
    3. Girl
    4. Missing
    5. Black Tambourine
    6. Earthquake Weather
    7. Hell Yes
    8. Broken Drum
    9. Scarecrow
    10. Go It Alone
    11. Farewell Ride
    12. Rental Car
    13. Emergency Exit
    14. Send A Message To Her (bonus track)

    Zanimljiv je i neobičan taj Beck Hansen. Prvo se naglo uzdigao kao jedan od glazbenika koji zadovoljava gotovo svačiji glazbeni ukus, a njegov prvi singl “Loser” ni danas ne gubi na popularnosti. Jer tko bi mogao zaboraviti onaj tako catchy refren: “I’m a loser baby, so why don’t you kill me?” Nismo se ni snašli, a Beck je već obilježio devedesete ismijavajući glazbenu industriju i postavši jedan od bitnijih produkata američke popularne kulture koju tako uredno svakim novim albumom nastoji parodirati.

    U eri indie revolucije izašao je njegov prvi album “Mellow Gold”, a već svojim drugim albumom “Odelay” dao je svima na znanje da su njegovi zaštitni znakovi inventivnost i recikliranje, te da će nas još dugo zabavljati svojim fuzijama popa, bluesa, indie-rocka, hip-hopa i tko-zna-čega-sve-ne. Na “Odelay” je započela i njegova glazbena suradnja s The Dust Brothersima kao producentima, koja će se uspješno nastaviti i na novom albumu.

    Uslijedila su dva totalno suprotna albuma – “Mutations” je pokazao da Beck može biti i ozbiljan, čak pomalo lirski nastrojen. Pokazavši i to svoje drugo lice, na slijedećem albumu “Midnite Vultures” ipak se odlučio za parodiranje kao bitnu formu svog glazbenog izričaja. Album “Sea Change” iz 2002. opet je pojasnio da je dihotomija pojam na kojem počiva čitavo njegovo stvaralaštvo, tako da smo opet dobili jedan vrlo introvertiran album. Ako želite shvatiti kakav je Beck zapravo, rješenje se nalazi u oprekama između svakog njegovog albuma i onog prethodnog, kao i onog slijedećeg. Što je, uostalom, slučaj i s većinom dihotomija.

    Muziku podržava

    Kada se sve zbroji i oduzme, naravo da su se fanovi nakon posljednjeg albuma s pravom pitali kojoj krajnosti će se Beck prikloniti na novom, dugoočekivanom “Gueru”. Ali nije sve to tako jednostavno kao što se čini. Niti je “Guero” tipičan Beckov album, niti mu se mogu osporiti već upečatljiva razigranost i maštovitost.

    Na ovom su albumu, zapravo, bitni detalji koje kritičari i publika u traženju općenitijeg značenja vrlo lako mogu predvidjeti. Kao na primjer sam naziv albuma. “Guero” ili ‘bijeli dečko‘ je, navodno, bio Beckov nadimak iz djetinjstva, dok je odrastao u latino četvrti Los Angelesa, i koji ga prati sve do danas. A bijeli je dečko odlučio dokazati da je, unatoč ili baš zahvaljujući svome nadimku, još uvijek jedan od rijetkih glazbenika koji na albumu mogu proizvesti fuziju rocka, rapa, popa, folka i latino ritmova, koja zvuči sasvim smisleno u svom svome neredu.

    Prvi singl “E-Pro sadrži sampleove pjesme “So What’ cha Want” The Beastie Boysa i vjerojatno je Beckov najjači radijski hit poslije “Losera”. Na “Girl” Beck dokazuje čitavo svoje umijeće stvaranja pjesama čiji se mračni tekstovi sasvim logično i lako uklapaju na pozadinu dirljivo veselih melodija (u ovom slučaju The Beach Boysi su prvo na što me ta lakoća podsjetila). “Que Onda Guero” je šetnja kroz Beckovu latino četvrt L.A. i u kojoj hip-hop beatovi i latino gitare zaglušuju buku prometa velegrada u pozadini. Kolaž tehnika u punom sjaju.

    Ovaj osmi album nešto je najorginalnije što je Beck proizveo još od “Odelay” i samo još jedan dokaz njegovog statusa pravog anti-pop umjetnika. Njegova misija razotkrivanja i izokretanja svih postavki na kojima počiva pop glazba, kao i čitava popularna kultura, nastavit će se sve dok bude onih koje će zanimati Beckov jedinstven pogled na glazbu i prateću joj industriju. A to nije nimalo lak posao, ali ga netko mora obaviti.

    Muziku podržava