Bregovićevi uzori opet jašu

Osnovani 1970. godine, YU grupa se smatra pionirom smislenih fuzija folklornih i rock-elemenata i kao takvi smatraju se prethodnici pastirskog rocka Gorana Bregovića. Ukratko, YU grupa je to učinila prva, a Bregović je to bolje prodao.

Osnovani u Beogradu, članovi YU grupe imali su visok glazbeni ‘pedigre’: tadašnji članovi svirali su sa gotovo svim značajnijim muzičarima koji su tada bili prisutni na beogradskoj sceni. Posebno je plodna bila suradnja s pionirom beogradskog rocka Branislavom Marušićem Čuturom koji će poslije 1970. često pomagati grupu svojim tekstualnim prinosima.

Osovinu YU Grupe činila su braća Dragi (gitarist i pjevač) i Žika (basist i pjevač) Jelić, dok su se drugi članovi često mijenjali. Od tih ‘drugih’ članova velik doprinos je dao gitarist Miodrag Bata Kostić, koji je tijekom svojih višestrukih boravaka u grupi s Dragim Jelićem činio ubojit gitarski tandem. YU grupa bila je poznata i po svom dlakavom izgledu: bile su to duge kose i brade, tu i tamo bi se brade reducirale na brkove, ali nikad se nije išlo ispod toga.

Zanimljivo je, iako je YU Grupa srpski bend koji je cijelo vrijeme gravitirao Beogradu, zašto je snimao za zagrebački Jugoton (iako, ima smisla da bend koji se zove YU grupa snima za etiketu koja se zove Jugoton): prvi singl je snimljen za PGP RTB, Nona, i dobro se prodavao, međutim, ta etiketa je odbila taj singl doštampavati. Razočarani tretmanom, potpisali su ugovor s Jugotonom. Rekli bismo, sindrom Prosinečki, samo u obrnutom smjeru.

YU grupa je svirala progresivni hard-rock (na tragu grupe Cream) u koji je uključivala folklorne elemente i to su komercijalno i kreativno bile uspješne snimke. Nekoliko njih, kao što su “Čudna šuma” i “Crni leptir” ostali su evergreeni rock-glazbe na području bivše Jugoslavije. Disciplina kičme će na svoj način obraditi “Čudnu šumu” koja će postati hit i u njihovoj verziji, a balada “Crni leptir” će postati obavezna lektira na tulumima i svoj će spomen dobiti u pjesmi Zabranjenog pušenja “Pišonja i Žuga u paklu droge”.

Ipak, najjači adut grupe bila je instrumentalistička potkovanost: Dragi Jelić je bio cijenjen gitarist i kompetentan pjevač, Bata Kostić također, a Žika Jelić je bio tražen basist (čak je svojevremeno mijenjao basista Riblje čorbe na jednoj od njihovih turneja), a neko je vrijeme s YU Grupom svirao i Dragoljub Đuričić koji je nakon staža u YU Grupi postao član sastava Leb i sol.

“The Ultimate Collection (70e)” donosi na dva diska najbolje trenutke sa snimaka iz sedamdesetih godina. To je njihovo zlatno razdoblje, i premda su povremeno svirali, snimali i nastupali i u osamdesetima i poslije, ovo je opus po kojem će ih se vrednovati i po kojem su ušli u povijest rock-glazbe na području bivše Jugoslavije.

Ovo je izdanje esencijalno za ljubitelje progresivne muzike i rock-arheologe, dok će ostali biti nešto manje oduševljeni. No “The Ultimate Collection (70e)” je zanimljiva za slušati jer daje uvid u to koliko je dobar tekst bitan za dobru pjesmu: koliko god će instrumentalistički pasaži izvlačiti i najpliće rime, toliko je opipljivo koliko svaki put profitiraju kad im netko posloži suvisao i ne-trivijalan tekst. Za njih će to najbolje raditi proslavljena Marina Tucaković čiji su tekstovi inspirirali skladateljske kapacitete braće Jelić i njihovih im kolega, a vrijedni su spomena i doprinosi Zorana Modlija te Branislava Marušića Čuture.

Generalno, ova se kompilacija mogla skratiti i sastaviti da zauzima prostor na jednom disku, te tada bi činila ono što svaka kompilacija čini: pobuđivala bi interes da se nabave i ostali albumi YU grupe. Ovako se ova kompilacija ipak doima kao preobilan obrok.