Bračani koji se ne opterećuju kritikama, a one ih maze

Godine 2000. nekoliko prijatelja iz Bola na Braču, zaljubljenika u klapsku glazbu osnovalo je klapu za svoj gušt. Prvi javni nastup imali su 2001. na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu gdje su osvojili prvu nagradu publike.

Nagrada ih nije razmazila, dapače, nakon nje su se povukli u drugi plan i tek 2003. počeli ponovno nastupati. Nastupali su na međunarodnim natjecanjima u Bratislavi, Veroni i Pragu, gdje su naravno, pobrali su sve važnije nagrade, a lani su, na međunarodnom natjecanju vokalnih sastava Europe And Its Songs u Barceloni,osvojili zlato u kategoriji sastava do 12 pjevača.

Na svom malom otoku već su postali predmet obožavanja a šira publika tek ih treba upoznati, čemu će pomoći album prvijenac “Judi moji“. Postalo je popularno klapski obrađivati hitove popularnih izvođača. Ono što je klapi Cambi Gibonni, Bracieri je Gego. Obradom pjesme “Henjueke” svog ‘forskog’ susjeda bili su apsolutni pobjednici Kaštelanskog đira na Večeri Dalmatinske pisme u Kaštelima.

“Judi moji”, također hit Stjepana Barišića Gege i njegovog Picigin benda donio im je mnoge pohvale i izvodi se na skoro svakom nastupu.

Klapu Bracieru danas čine voditelji – bariton Jurica Bošković i tenor Srećko Damjanović, uz čak osmoricu mladih i kršnih bračkih galebova. Stalno surađuju sa mr. Joškom Ćaletom; skladateljem i stručnjakom na području folklorne glazbe i klapske pjesme.

Da netko ne bi pomislio da se Braciera samo kiti već istrošenim perjem (Gego i Gibo) na albumu se nalazi odlična obrada Runjićeve balade “Loze gnjiju“. Na prvih nekoliko pjesama dalo se naslutiti da se Braciera samo opušteno zafrkava osim što neloše pjeva. “Loze gnjiju” dokazuje da su vokalno i tehnički više nego dobro potkovani unatoč tome što su se okupili iz zabave a ne iz interesa.

Ivica Jakšić Čokrić Puko svestrani je brački umjetnik koji među ostalim piše i pjesme. Njegove stihove uglazbio je Joško Ćaleta, a otpjevala Braciera i nastala je još jedna prepoznatljiva bračka, točnije “Bolska” pjesma.

Uz “Bolsku”, većina stvari na albumu iz prve ruke opisuje život na otoku. “Bolska rugalica“, “Murvica je selo malo” i “Baratoš” koji veličaju sunce, more, vino i otok Brač poistovjećuju s kontinentom, široj će publici zvučati pomalo samodopadno i nerazumljivo.

Parole poput ‘Ko ovo more platit’ kontinentalcima su već pomalo naporne, a i nije im jasno kako baš svako selo može imati svoj dijalekt. Momcima iz Braciere to očito ne smeta. I Gego je pjevao na većini ljudi egzotičnom jeziku, pa su ga s vremenom razumjeli.

Album se sastoji pretežno od veselih i živahnih pjesama, od kojih su neke vrlo zanimljivo obrađene. “Trešeta” je obrada tradicionalnog ribarskog napjeva “Kumbaj, Kumbaj” , a mogu je shvatiti samo najzagriženiji obožavatelji ove kartaške igre. No, klapa Braciera potpuno suprotno bračkom karakteru nimalo ne škrtari da objasni široj naciji u čemu je magija.

Karte i žene su na Braču način života, a bolski galebari imaju neupitno mnogo iskustva s njima. Ljubavni neuspjesi s ljepšim spolom opjevani su u “Bolskoj rugalici” a.k.a “Nesritnoj šporkuji”.

Ali da se ne stekne dojam da se Braciera samo ruga: “Šta će meni moja dica reć” odlična je obrada Gibonnijeve pjesme u suradnji sa ženskom klapom Dišpet čime su pokazali da mogu i ozbiljno kad hoće. Dobrodošlo osvježenje u obliku ugodnih ženskih glasova za finale albuma ostavlja vrlo pozitivan dojam.

Unatoč tome što teme njihovih pjesama može razumjeti oko 2 % stanovnika Lijepe naše, energija i pozitivan stav su univerzalni pa ne smeta pjeva li Braciera ‘u kupe ili špade’. Predstojeću turističku sezonu treba spašavati na sve načine, a album “Judi moji” klape Braciere je dobar početak.