Braća po ritmu i melodiji

Bendovi jednostavno moraju gurati prema naprijed jer u protivnom dosade
sami sebi, a često i publici. Franz Ferdinand su dobar primjer za tu
priču.

Nakon velikog uspjeha s prvijencem koji ih je dignuo u indie rock elitu, bend je na drugom albumu djelomično zaokrenuo priču i pruža nešto punkoidniji album. Za treći album su uključili veću dozu psihodelije i elektronike i kad su shvatili da s tim zvukom nema kruha, četvrtim albumom su se vratili na početak i pružili jedan vrlo dobar album.Cijelo to vrijeme imali su jednu sjekiru nad glavom, o čemu su i sami nekoliko puta pričali, ali su uspjeli prebroditi sve krize, nisu se raspali već su dignuli glavu i krenuli dalje. Na takvim temeljima je nastao i novi projekt FFS gdje su škotski indie rockeri ugostili kalifornijske Sparks u jednu novu nadasve zanimljivu priču.Vjerujem da današnja mladost zna gotovo sve o Franz Ferdinandu, pa bih rađe rekao par riječi o Sparksima. To je bend koji je karijeru započeo ranih ’70-ih, a čine ga braća Mael, Ron i Russel. Iza sebe imaju preko dvadeset albuma i zvukovno dijele dosta sličnosti s kompanjonima iz novog benda.Sad, teško je reći tko je što nadodao u zvuk benda FFS baš iz tog razloga što dijele mnoge uzore i utjecaje. Ok, Sparksi su i pomicali granice, dok su Franz Ferdinand iskorištavali starije bendove za crpljene vlastite inspiracije. Nakon preslušavanja ovog albuma, mogu samo reći da mi je baš drago da su se spojila ova dva benda.

Da to nije tek puko mlaćenje prazne slame, odnosno oživljavanje karijera dva benda koji su u silaznoj putanji, pokazali su najavni singlovi koji su jednostavno odlični, prave indie rock himne bazirane na ritmu i melodiji, synth ritmovi su dali posebnu notu, dok vokalno Russel i Alex savršeno surađuju.

Upravo ti fino uklopljeni synthovi na luđim, a ponegdje i vrlo psihodeličnim ritmovima otkrivaju svu draž ove suradnje jer su i jedni i drugi na svoj način obrađivali te ideje. Ovako zajedno su uspjeli sve preklopiti u niz vrlo zabavnih i plesnih pjesama zbog čega me uopće ne bi čudilo da FFS potraje i duže od jednog albuma, iako se mora priznati da su braća Mael već u godinama, u kasnim ’60-ima.

Bilo kako bilo, album počinje glam-rock hitom “Johnny Delusional” kakvog malo tko može napisati. Rekao bih da je to klasična Franz Ferdinand pjesma s prva dva albuma koja je potom poslana Sparskima na dotjerivanje. Što su oni napravili? Zaraznu klavirsku dionicu i nadodali veliku dozu ludila i psihodelije, posebno u vokalnim akrobacijama koje su nam Russel i Alex ovdje pružili.

Takvih pjesama ima na pretek i to je jedna od prednosti albuma jer ovdje zapravo i nema neke lošije ili slabije pjesme. Kao da su oba benda željeli pokazati da još u njima ima energije ispucati niz frenetičnih tonova pored kojih bi se mogao rasplesati i najtvrdokorniji neplesač.

Tako već sljedeće dvije pjesme “Call Girl” i “Dictator’s Son” imaju svoje vrline, nešto su drugačije, u neku ruku i mračnije (posebno drugospomenuta), a sve dobiva opozitni moment s psihodeličnom baladom “Little Guy from the Suburbs” koja nalikuje na radove The Flaming Lipsa od prije dekade-dvije.

“Police Encounters” zvuči kao da je nastala prije par desetljeća u vrijeme kad je Queen ludovao u svojim skladbama, baš kao i veći dio albuma, dok se u “So Desu Ne” više poigravaju elektroničko-sintetičnim zvukom.

Za sam kraj albuma su ostavili dvije genijalne stvari kojima su dokazali da je FFS prava stvar koja zna pomiješati psihodeliju i rock na način kojeg mnogi današnji psihodeličari jednostavno više ne uspijevaju, posebno ne oni na koje se mnogi kunu poput MGMT (koji sve više propadaju) ili The Flaming Lipsi (koji već godinama nemaju dobar album).

“Collaborations Don’t Work” je svojevrsna parodija na same sebe, odnosno na svoju kolaboraciju, dva benda koji su svoje zenite karijere imali razmaknute nekoliko dekada. Ipak, zajedništvom su uspjeli svoje materijale preraditi u zanimljivu kombinaciju koje se ne bi postidjeli niti jedan od ranije navedenih sastava (Queen, MGMT, The Flaming Lips…), a bome niti sami Franz Ferdinand i Sparksi jer već dugo nisu zvučali ovako svježe i zanimljivo. Finale je pripalo jednom od najavnih singlova “Piss Off” koji će vjerojatno mnogi pjevušiti kad im netko malo digne tlak.

Kad sam prvi put čuo za kombinaciju Franz Ferdinand i Sparks, moram priznati da sam bio vrlo skeptičan jer nisam bio siguran kako bi jedni druge mogli inspirirati da učine ono što sami na svojim posljednjim albumima nisu uspijevali. Istina, posljednji album Franz Ferdinanda je vrlo dobar, ali u odnosu na ovo je mačji kašalj.

FFS je vrlo zanimljiv i dojmljiv projekt u kojem su se pronašla dva benda koji kao da imaju iste roditelje. Zapravo, kada malo bolje pogledam, braća Mael bi mogli biti roditelji Franz Ferdinandu, pa zato sve to tako i djeluje prisno, obiteljski i prije svega svježe, moćno i plesno.

Ako je i jednima i drugima nedostajalo inspiracije te su imali želju za nečim novim, drago mi je da su se našli i složili ovaj album jer mnoge pjesme bi mogle zaživjeti više od jedne sezone, posebno ako ih dodatno dignu britanski mediji u što uopće ne sumnjam jer ovo je jedan od najbritanskijih albuma u ovoj godini.