Božo Vrećo: Wertherovski junak sevdaha

Sevdah je, mnogi će reći, izraz patnje i boli, stoga ni nije toliko čudno da savršeno pristaje Boži Vreći čije su pjesme, kako je i sam rekao, nadahnute trenutkom tuge koji nas sve povezuje. A nema veće tuge nego kad autor u sebi nosi neispričanu priču. Na sreću, na novom albumu “Melek” Vrećo nas nije zakinuo za neke priče, eventualno samo za one najosobnije za koje niti ne bismo trebali znati. A da je dovoljno toga osobnog ponudio – jest.

Vrećin vokal glavna je okosnica svih osamnaest pjesama na albumu te je na nekima pojačan pokojim instrumentom. Njegov vokal najjače je oružje za iskazivanje emocija i priča, zbog čega je i vokalna interpretacija određenim numerama na albumu, poput “Esme“, dala dodatnu težinu.

Da se razumijemo, nije lako opisati Vrećine osjećaje. Moglo bi se reći da “Melek” odiše određenom količinom patnje čiji je uzrok gubitak jedne velike ljubavi. Ostavljeno, prevareno, na rubu, spreman podići ruku na sebe u svakom trenutku – Vrećo kao da se osjećao upravo tako dok je ispoljavao svoje emocije na pjesmama “Krila”, “Neka me ne bude” s Mariom Batkovićem i Eslamom El-Sha’aryjem, “Meni si bila vrijedna” i “Ostala sam sama”.

Dozirana klavirska pratnja lijepo je zaokružila pojedine Vrećine interpretacije, a svakako treba istaknuti i “Volio me kao oči” nošenu gitarskim potpisom glazbenog barda Miroslava Tadića. Na albumu, osim potonjeg, gostuju i Joost Spijkers na pjesmi “Ona spava na postelji od lala” koja donosi vokalnu interpretaciju na tragu Teofilovića, harmonikaš Bane Vasić iz za mnoge kultnog Južnog vetra na pjesmi “Gdje će ti duša”, Vasil Hadžimanov na pjesmi “Ko li noćas miluje ti kosu” te Ingmar Piano Duo na pjesmi “Marija”.

Treba istaknuti i suradnju sa Sudar Percussionom i Stefanom Milenkovichem na obradi Jean-Michel Jarreove “Revolution”. Iako je Vrećo na albumu “Melek” imao blaga skretanja u pop vode, “Revolution” je totalno skretanje u tom smjeru. A izbor vrsnog violinista Milenkovicha i Sudar Percussiona pokazao se pravim.

Milenkovichu inače jako dobro leže suradnje s glazbenicima orijentiranim prema tradicionalnoj glazbi, ipak je pečat ostavio i na skladbama Stefanovskog, dok Sudar Percussion može raditi s bilo kim – od Mateja Meštrovića pa do Vreće i to neće zvučati nimalo loše.

Važan pečat na “Meleku” ostavio je i Marko Louis kojemu treba skinuti kapu što je Vrećin vokal nježno zaogrnuo harfama, violinom, klavirom te violončelom. Louis je s Vrećom otpjevao i numeru “Sanjao sam” koja je najbolji primjer spajanja tradicionalne i moderne glazbe.

Pjesmama na “Meleku” Vrećo pristupa iz prvog ženskog, ali i prvog muškog lica, što ni ne čudi. “Odrastao sam i kao žena i muškarac i najčešće sam bio u nekom svom imaginarnom svijetu u kojem sam se oblikovao i stvarao, pisao i komponirao “, kazao je jednom prilikom Vrećo opisujući svoj svijet koji kao da mu je namijenio ulogu wertherovskog junaka.

I kako iz perspektive potpisnika ovih redaka izgleda, Vrećo se stoički nosi s tom ulogom. “Melek” je težak album za slušanje na kojem o svojim osjećajima, stanjima uma i tuzi, koja je očiti lajtmotiv, Vrećo ne piše zato što ima nešto za reći, već zato što to mora reći. Zaista, nema veće tuge nego kad autor u sebi nosi neispričanu priču, a na našu sreću Vrećo nas nije zakinuo za priču. A niti za još jedan jako dobar album s osobnim potpisom i iskrenim uvidom u dijelić vlastitog svijeta.