In the Name of Love: Africa Celebrates U2
Izdavač: Shout! Factory
Žanr: World Music
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Potaknuti humanitarnom aktivnošću Bono Voxa i njegovim zalaganjem za rješavanje problema zemalja Trećega svijeta, nekolicina glazbenika najsiromašnijeg kontinenta (od onih ovjenčanih Grammyem do onih u usponu) odala je počast pjesmama grupe U2 na svoj način. Da sve bude plemenitije, prihod albuma namijenjen je organizaciji Global Fund kojoj je cilj borba protiv AIDS-a, tuberkuloze i malarije.
Koja je poveznica? Gledajući na prvu, Bono je savršeni prototip modernoga filantropa, no već pitanje što on točno radi i na koji način pomaže Africi osim slikanja sa svjetskim vođama koje vuče za rukav, izaziva prve dileme. Te dileme odlaze tako daleko da su čak i afrički intelektualci apelirali da prestane sa svojim radom, jer im više šteti no što koristi. Ili kako bi Noel Gallagher slikovito rekao ‘Play One, shut the f*** up about Africa.’
Prije tri godine, Bono je postao vitez Britanskoga kraljevstva, a počasnu titulu viteškoga reda – da je građanin Velike Britanije smio bi koristiti prefiks Sir – dobio je za svoj cjelokupni rad u glazbenoj industriji, te posebno za svoje humanitarno djelovanje.
Čovjek koji potpisuje pjesmu “Sunday Bloody Sunday” primio je titulu ‘mrskih neprijatelja’ i prebacio humanitarni rad u petu brzinu. Trpi li zbog tog njegovog angažmana sama grupa i njihova glazba, neka svatko prosudi sam. Bi li njihov posljednji album “No Line On The Horizon” bio remek-djelo (kako ga nazivaju mnogi) i da je debitantski album nekog posve nepoznatog benda?
Drugo pitanje koje se postavlja jest otkud U2 u afričkome okruženju? Velik je broj afričkih glazbenika koji su pod utjecajem glazbe drugih kontinenata i njihovih stilova, no njima je U2 posve stran. Odemo li u jednu posve drugu krajnost (koju će svakako zamjeriti najžešći fanovi popularnih Iraca) po kojem su to stilu U2 prepoznatljivi i utjecajni?
Već letimičan pogled na izvođače otkriva kako su gotovi svi odreda već odavno emigrirali iz Afrike u Europu ili Sjevernu Ameriku. S matičnim kontinentom, njegovom današnjom glazbom kao i svim njegovim problemima gotovo pa i nemaju više nikakve veze, baš kao i naša dijaspora, koja s nekom romantičnom predodžbom života ovdje, posve neopravdano ima pravo utjecati na isti.
Uzmimo za primjer Waldemara Bastosa i njegovu obradu “Love Is Blindness“: nekadašnji žitelj Angole danas je stanovnik Portugala koji afričke uspomene oživljuje kroz fado.
Većina afričkog popa često odluta prema nezanimljivom terenu na granici s dosadom, stoga je “In the Name of Love: Africa Celebrates U2” iznimno sklizak teren. Međutim, najveći dio izvođača uspješno je položio ispit.
Ponajviše zahvaljujući potpunom ignoriranju osnovnog kostura svih pjesama: “Pride (In The Name Of Love)” koju izvode Soweto Gospel Choir jednostavno kao da je svih ovih godina čekala svoju a cappella verziju postajući tako epska, baš kao što pjesmi “One” posve odgovara samba okruženje.
Uz African Underground All-Stars feat. Chosan, Optimus & Iyoka “Desire” zvuči poput nabrijane hip-hop afričke himne sa čežnjom miru i slobodi, Angelique Kidjo odala je počast i Paulu Simonu u multijezičnoj “Mysterious Ways“, dok je apsolutni vrhunac albuma Vieux Farka Touré i pustinjskim bluesom obojena “Bullet The Blue Sky“: bolji U2 od samoga U2.
Više zanimljivo, nego nužno čitanje uspješnica jedne od nesumnjivo najvećih grupa svih vremena sjajno je glazbeno iskustvo slušateljima i lijepa posveta U2 uz nadasve plemenit cilj.
