Bonnie "Prince" Billy with Harem Scarem and Alex Neilson
Is It The Sea?
Datum izdanja: 20.10.2008.
Izdavač: Domino Records
Žanr: Folk
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Koncept live albuma u rock muzici je obično sljedeći: ‘narajcani’ izvođač i bend dolazi pred scenu da uz pomoć decibela i pojačala odere, razdere, te baci u delirij. Hipnotički ritmovi, snaga, produljena gitaristička sola i energija frcaju zrakom, pleše se i pjeva, a publika je na koljenima i traži još pljeskanjem u ritmu potmulih bubnjeva.
“Bilo je odlično” komentari su gomile posjetitelja očaranih energijom koju je izvođač prenio na publiku.
Prethodni pasus je namjerno pojednostavljen i stereotipiziran, zanemarujući live albume folk svećenice Joan Baez iz šezdesetih, ili “Rock of Ages” The Banda i još nekih glazbenika koji su igrali na neke druge karte.
Tek je pojavom serijala MTV Unplugged dobitna kombinacija Live albuma u svijetu komercijalne glazbe proširena i na neke druge mogućnosti, dok “Is It The Sea?” Bonnie “Prince” Billya ide još korak, dva dalje.
Naime, nikad nasmijani Billy je uzeo 13 pjesama iz svoje iznimne zbirke i odlučio ih snimiti u Glasgowu, u suradnji s BBC-em. Aranžmani su drugačiji nego na studijskim snimkama, a ono zbog čega ide korak dalje je činjenica da se uopće ne zamara time što refreni nisu baš pjevni, što pljeskanja uz ritam bubnja nema, nema ni gitarističkih solaža, a niti pitkog zvuka.
Curice se ne deru ‘Bonnie, tako si privlačan. Je li se mogu deprimirati s tobom?‘, momci ga ne vide kao macho simbola.
Album počinje najveselijom pjesmom (shvatite to uvjetno) “Minor Place” i polako nas Bonnie uvodi u svoj čarobni svijet razrezanih žila. Slušatelja očekuju teške naslage violina i flauta, uplakani prateći vokali te podjednako vedar Billyev glas. Koliko god do sada bilo, na koncertnim albumima su se nalazile pristupačnije stvari ili barem odsvirane na takav način. Ovdje to nije slučaj.
Bez obzira na to, Billyeve spore, razmuljane i introvertirane pjesme su sposobne generirati napetost i potaknuti publiku da je dožive. A i publiku treba pohvaliti, jer nitko ne viče ‘Daj nešto domaće s Narodnog!‘ nego strpljivo doživljava meštrovo stvaranje. Čista kazališna publika. Nema priče između pjesama, nema razgovora kad pjesma krene.
Šutnja i dramaturške stanke se poštuju kao 10 zapovijedi. Inspiracija i izvođačka kvaliteta su više nego uočljive, komunikacija s publikom nešto manje.
Billya prati šestočlani bend koji se sastoji od violina, klavijatura, bendža, gitare i bubnja. Neupućenima bi pala na pamet riječ ‘minimalizam’, ali nema govora o tome. Dionice su raspoređene tako da zvuče epično. Da je više instrumenata, ne bi valjalo, osim tu i tamo basa, to bi baš dobro leglo.
Posebno su sjajne tri pjesme na kraju, apsolutno netipične za izvođenje uživo, osim ako nije riječ o misi zadušnici, ali kad je zadnji put Bonnie “Prince” Billy bio tipičan…
U svakom slučaju, zanimljiv live album, podjednako dobar i za dugogodišnje fanove i za one koji će to tek postati.