Bombe velikih dimenzija i potencijala

Recikliranje u svijetu glazbe uvijek je u modi, pošto se već malo novog može izmisliti, pa tako imamo nedavni primjer s bendom Airbourne i njihovom reinkarnacijom AC/DC-a na kojem se lome koplja: neki ih proglašavaju novim spasiteljima rocka, dok im drugi zamjeraju pretjerano furanje na spomenuti bend.

Vincent Vincent And The Villains su bend koji je potegao još dublje u glazbenu povijest po inspiraciju. U njihovom zvuku najviše se mogu osjetiti plesnjaci 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, te izvođači poput Buddy Hollya ili The Everly Brothersa u jednom novom milenijskom štihu.

Za razliku od sličnih bendova koji također imaju 50-ak godina stare uzore, Vincent Vincent And The Villains zvuče vrlo melodično, zabavno i šarmantno, pa se s njima bezbrižno može zamisliti kako su naši djedovi i bake čagali dok su bili mladi.

Uz tradicionalni rockabilly, ima tu i ska i meksičkih elemenata, evergreena, soula, gospela i još mnogo toga, sve u nadi da album bude što prodorniji i zanimljiviji.

Bend postoji već pet godina, ali je tek sada uspio doći do prvijenca. Ispočetka je s njima bio i Charlie Waller, koji je kasnije osnovao The Rumble Stripse (prošle godine izdali su solidan prvijenac), no većina stvari je posložena oko frontmena Vincenta Vincenta, koji pjeva i svira gitaru, dok su The Villainsi Alex Cox (bubnjevi), Tom Bailey (gitara) i Will Church (bas).

Vincentov glas je u nekim trenucima vrlo grub, kao u Jamesa Skellya iz The Corala (mogu se povući nekoliko paralela između tih dva bendova u zvukovnoj slici), dok u drugim vrlo lijepo pjevuši na zarazne riffove.

Album započinje pjesmom “Beast“, u kojoj zvuče kao pijani mariachii koji su tek nakon litre tekile smogli snage priznati svojoj voljenoj sve počinjene greške, a potpuna suprotnost joj je već sljedeća, “Blue Boy“, koja je vrlo veselog ritma i govori o dečkiću luzeru, kakav je bio i Vincent u mladosti, pa je glazbom izliječio svoje traume iz djetinjstva “Oh blue boy, I was once like you“.

Ponovno nakon nešto tamnije skladbe “Sins of Love (Wah Do)“, dolazi zabavna i prpošna “On My Own“, u kojoj se govori da i nije toliko loše biti sam. “Cinema” je jedna od najsloženijih pjesama albuma, vrlo mračna i depresivna s pamtljivim gitarskim dionicama, a opet se osvrće na gubitnički mentalitet (“Why nice guy finished last/I’m gonna finished last“).

“Pretty Girl” je najvedriji i najpopičniji moment albuma, “Jealousy and Bitterness” je još jedan zgoditak u kojem su odlično pogođeni back-vokali The Villainsa, za “Sweet Girlfriend” bih se dao kladiti da je pjesma The Everly Brothersa da uz nju nije napisana 2008. godina, “Telephone” je vrlo nabrijana, dok sve završava u stilu Nick Cavea & The Bad Seedsa s pjesmom “End of the Night“.

“Gospel Bombs” je vrlo bombastičan album, što mu govori i sam naziv, puca same eksplozivne naprave koje stvaraju ovisnost o daljnjim preslušavanjima. Da se malo vratim na početak recenzije, Vincent Vincent And The Villains nisu nikakvi revolucionari u glazbenom smislu, čak se nisu niti prvi sjetili oživiti duh ’50-ih i ’60-ih, ali im se mora priznati da su to napravili na odličan način, s pregrštom vrlo napetog, a opet opuštajućeg materijala.

U nizu mladih bendova koji mnogi nalikuju jedni na druge, rijetko se više može razabrati neki sastav koji bi mogao imati jako svijetlu budućnost, a da je na svijetu pravice, ne bi se pisalo o British Sea Power ili, još bolje (tu je velika ironija, trebalo bi pisati gore), o The Futureheads na svim naslovnicama, već o bendovima poput Vincent Vincent And The Villains ili The Fratellis (nadam se da me neće razočarati novim albumom) jer su oni mnogo bolji, zanimljiviji i prodorniji nego prije spomenuti.

Po mojem mišljenju, “Gospel Bombs” je najbolji britanski debi album jednog ‘indie rock’ još od “Costello Music” The Fratellisa, ali je ipak nijansu slabiji, što sam ‘nagradio’ s pola ocjene manje od spomenutog.