Bolje od većine povratničkih albuma

Nakon 2001. godine i albuma “Pleased to Meet You” (koji je donio veliki hit “Getting Away With It (All Messed Up)”), manchesterski bend James prestaje postojati i još jedno veliko ime britanske glazbene scene odlazi u povijest.

Tim Booth započeo je solo karijeru, no nakon šest godina odlučio je ponovo okupiti bend, čemu su pridonijeli i povremeni jamming sessioni sa Jamesom Glenniem i Larryjem Gottom iz kojih su se s vremenom izrodile nove pjesme.

Nakon ohrabrujuće povratničke turneje 2007. godine (tijekom koje im se priključio i trubač Andy Diagram), James su se zaputili put Normandije, gdje su u izolaciji dvorca Warsy i uz pomoć producenta Lee ‘Muddy’ Bakera radili na svom novom albumu, prvom nakon “Pleased To Meet You” (ne računamo li kompilacije “James – The Collection” iz 2004. i “Fresh As A Daisy – The Singles” izašlu prošle godine).

Izjave koje su davali za vrijeme snimanja albuma, poput one da novi materijal ne samo da je dobar, nego čak i nadmašuje prijašnja izdanja, učinile su mi se malo presmjelima te sam ih pripisavala povratničkoj euforiji. No, ponekad je zaista lijepo prevariti se u procjeni. Jer, iako novi album Jamesa nije odličan, on je bolji od većine povratničkih albuma koje sam imala prilike čuti.

Album je prašnu podigao još i prije svog službenog izlaska, a razlog tomu bila je naslovnica na kojoj dijete poseže za pištoljem što je dovelo do zabrane prikazivanja spornog dizajna, pa je nova naslovnica morala biti ‘ublažena’ (obje verzije covera mogu se naći na internetu).

Trenutno se čeka sudska odluka, no bend i dalje ne odustaje od prvotnog koncepta, a dizajner omota Darren Hughes izjavio je kako mu je namjera bila upravo postaviti pitanje ‘što navodi djecu u našoj zemlji i našoj kulturi da posežu za oružjem’?

No, vratimo se sadržaju. Uvodna pjesma “Bubbles” zanimljiva je po tome što kada su je prvi put svirali u Edinburghu, neposredno prije nastupa saznali su da je umro Tony Wilson kojem su tako posvetili ovu stvar. Naslovna “Hey Ma” mogla je biti krasna pop pjesma da ne govori o tako ozbiljnim stvarima (“Hey Ma, boys in body bags coming home in pieces“), a na prvo slušanje izdvajaju se još i “Boom Boom” te “Upside“, jedna od prvih novih stvari koje su napisali, o imigrantskim radnicima koji u tuđini zarađuju za svoje obitelji.

Vrlo je očito da je prvi singl “Whiteboy” Boothova autobiografska ironična ispovijest (“My mum says I look like Yul Brynner, too old for Hamlet, too young for Lear, got a shaved head lost weight fakir, got a pierced lip cos it’s still hip to appear queer“), a meni daleko najljepša pjesma na albumu jest “Waterfall” koju karakterizira miješanje stilova i da ne znam da se radi o Jamesu, pomislila bih da pjesmu izvodi neki americana bend. Naslov pjesme inspiriran je spektakularnim Snoqualmie vodopadom nedaleko Seattlea (onim istim koji je prikazan u kultnoj seriji “Twin Peaks”) koji je Tim Booth posjetio tijekom suradnje s kompozitorom Angelom Badalamentijem.

Spomenimo još i da se u postavu vratio i Larry Gott, koji nije bio u bendu od albuma “Whiplash”, dok je Lee ‘Muddy’ Baker (svira u bendu My Federation koji je pratio James na ovogodišnjoj proljetnoj turneji) osim producentskog posla pomogao i na back vokalima, bubnjevima i gitari. Baker je inače surađivao s Tim Boothom na njegovom solo albumu “Bone” iz 2004. te su odlučili i dalje nastaviti suradnju.

Uz album dobivate i zanimljiv booklet sa fotografijama sa snimanja i tekstovima vrijednim čitanja (Tim objašnjava kako su nastali tekstovi pjesama, James opisuje kako su provodili vrijeme u dvorcu, a Larry opisuje tehničke detalje vezane uz snimanje).