Bolje je bilo s Dream Theater

Mada je to, vjerujem, jako dobro poznato, ipak ću istaknuti da je frontmen ovog benda pjevač Charlie Dominici, čovjek koji je s 1989. godine s Dream Theaterom snimio njihov prvi i općenito jedan od najznačajnijih progresive metal albuma uopće; “When Dream and Day Unite”. Ubrzo nakon toga prestao je biti član tog benda i onda jednostavno nestao na desetljeće i pol.

‘Buđenje iz mrtvih’ dogodilo se 2005. godine, kad je objavio “O3 a Trilogy, Part I”, prvi album s bendom koji nosi njegovo prezime. No, taj album i nije pokupio neku veću pozornost, za razliku od ovoga, koji je zahvaljujući kvalitetnijoj promociji ipak dobio mogućnost da se o njemu ozbiljnije razmišlja.

Pomogli su i neki nastupi Dominicia s Dream Theater, poput onog u Zagrebu početkom lipnja. Vezano za to, moram odmah reći da Dominici puno bolje zvuči uživo nego ovdje, na studijskom izdanju. I dok su na stageu vrlo žestoki, snažni, temeljiti, ovaj je album nekako mliječan, nedorečen, proziran i nekako predvidljiv.

Istina, ima tu određenog prosječnog utjecaja atmosferičnosti, nekih zanimljivijih heavy i thrash gitarističkih riffova i solo dionica, neoprogresivnih klavijatura, power drumminga i još ponešto. Ali, sve je to već previše puta prožvakano, ovdje čak i previše ispod prosjeka da bi se o albumu preozbiljno razmišljalo.

Poglavito stoga što i Charlievi vokali s vremena na vrijeme znaju nekuda odlutali, nestati, a kad se vrate, kao da im treba jedno vrijeme da se vrate u pjevačku formu. U redu, instrumentalne su izvedbe stavljene u prvi plan, ali, kad je već u njih implementiran, vokal bi ipak trebao biti bolji nego je ovdje.

Ovoj prosudbi u prilog ide i činjenica da je instrumental “The Monster“, kojeg predvode futurističke klavijature, heavy/power gitare i bubnjevi te puno progresivi sklone atmosfere, najbolja stvar na albumu. Među ostalim bržim pjesmama, čiji ritmovi moduliraju između srednjih pa do, onako, umjereno brzih, teško je naći neki koji bi se svrstalo u prvi, pa čak i drugi kvalitatvni razred.

Možda tek “Greed, the Evil Seed“, pjesma s dosta velikim ritmičkim rasponom, od brzog s istaknutijim gitarističkim distorzijama pa do laganog pjevanja i akustikama u središnjem dijelu. Balade s puno atmosfere i osjećaja te piana i orkestralije nude u većem ili manjem obimu “Captured” i “The Real Life“.

Ne ponudi li u trećem poglavlju ove trilogije nešto ozbiljnije, ja, a vjerujem i ogromna većina progresivnih fanova, ipak ćemo se Charlia radije sjećati kao bivšeg pjevača Dream Theatera, nego sadašnjeg Dominicia.