Bol koja se i dalje trpi s lagodnošću

    2661

    Pain

    Cynic Paradise (Limited Edition)

    Datum izdanja: 31.10.2008.

    Izdavač: Nuclear Blast / Trolik

    Žanr: Metal

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. I’m Going In
    2. Monkey Business
    3. Follow Me
    4. Have A Drink On Me
    5. Don’t Care
    6. Reach Out (And Regret)
    7. Generation X
    8. No One Knows
    9. Live Fast/Die Young
    10. Not Your Kind
    11. Feed Us
    1. Behind The Wheel (Depeche Mode Cover)
    2. Here Is The News (Electric Light Orchestra Cover)
    3. Follow Me (Peter Vox Version)
    4. Clouds Of Ecstasy (Bassflow Remix)
    5. No One Knows (Rectifier Remix)

    Postoje bendovi koji iz albuma u album mijenjaju svoj stil, eksperimentiraju i u svoju glazbu ubacuju pojedine elemente netipične za prijašnje radove te, kako bi se oni sami izrazili, pritom ‘muzički sazrijevaju’.

    U takvim pričama meni su ipak draži glazbenici koji svoju idejnu raznolikost i bogatu inspiraciju prezentiraju kroz solo-vode ili recimo projekt-bend te tako otklone mogućnost da novim i idejama ‘okaljaju’ ime matičnog, što je često slučaj.

    S druge strane, otvaraju mogućnost da se prezentiraju u nekom novom svijetlu, te svojim stvaralačkim sposobnostima daju neke nove dimenzije. Jedan od onih (jako rijetkih) koji je u tome odavno uspio svakako je Peter Tagtgren, bez dileme jedan od najvećih metal radoholičara našeg vremena.

    Tome je dokaz i “Cynic Paradise“, šesti po redu studijski album Paina, koji je došao vrlo brzo, prisjetimo li se da je “Psalm of Extinction” izašao prošle godine, meni se učinilo čak i nešto ranije.

    Muziku podržava

    Nakon prvog albuma, Pain se ponovno vratio pod okrilje izdavačke kuće Nuclear Blast Records, pa je i to vjerojatno dobar dio razloga što je sve tako brzo ispalo. No usprkos brzini, i ovdje nema grešaka; u jedanaest je pjesama to i nadanje uglavnom klasični Pain, na kakvog smo navikli.

    Istina, to je i mogući razlog da netko album ocijeni nedobrim, i nema mu se što zamjeriti, no meni se čini sasvim u redu da se ne odstupa, ili barem ne bitno. Moj jedan prijatelj ima uzrečicu ‘pravi se ljudi nikada ne mijenjaju’, pa bismo možda takvim mogli opisati i Petera, što mu svakako više pripisujem pozitivnim, nego negativnim karakteristikama.

    Dakle, provjerena formula i ovdje se može čuti. Strahovito dobra, supermoćna produkcija, brzi riffovi, obilje electro-techno elemenata, programminga, sampliranja, te prepoznatljivi Peterovi clean, ali i počesti scream vokali, a svemu tome ovdje treba dodati pojačani utjecaj synth pop rocka. Vrlo jako bubnjanje, uz snažan sound gitara prikrpava albumu očekivane heavy karakteristike, jednako kao i melodičnost i himničnost, te velika zastupljenost catchy ritmova s jakim hitoidnim potencijalom.

    No njega dobrim dijelom ograničava sumorna, darkersko-industrijalizirana atmosfera, čak i jača nego one na ranijim albumima. Uz sve to, album je dosta direktan, energičan u kontinuitetu i kao takav jako slušljiv.

    Pogotovo se, ovo zadnje, odnosi na pjesme “Follow Me“, ujedno i prvi singl za kojeg je snimljen i spot, te “Feed Us“. One nisu izdvojene samo zbog kvalitete, već i zbog toga što u njima pjeva i Anette Olzon iz Nightwisha, čijom pojavom na albumu prvotno i nisam baš bio oduševljen.

    No nedvojbeno je da se dobro snašla u ulozi koja joj je namijenjena i svojim pjevanjem, pogotovo u pjesmi “Follow Me”, pojačava pop karakteristike. Jest da zvuči kao nabrijana verzija Blondie i Kim Wilde, ali što je tu je, to je valjda i bio cilj kada se ona angažirala. Ne treba uopće sumnjati da će njezina pojava biti dobro iskorištena u komercijalne svrhe, pa se ne bih iznenadio ako ovaj bude najprodavaniji album benda.

    “Feed Us” je nešto sporija, žešća i hevijaneziranija, i ona, zahvaljujući otužnim dijelovima s pianom i orkestralijama, te završnim klavijaturama, nema toliko hit potencijala, ali je zahvalna za predstavljanje albuma.

    Ipak, najjači je naslov “I’m Going In“, brza, atmosferična, riffična i glasna, s vokalima na rubu vrištanja, stilski i izvedbeno najviše podsjeća na najpoznatije pjesme Paina, “Same Old Song” i “Shut Your Mouth“.

    Dobra je i, opet, brza, čak i najbrža, agresivno ‘riffična’ “Monkey Bussines“, te nešto sporiji naslovi “Have a Drink on Me“, sa slide-gitarama koje imaju vrlo zamjetan country utjecaj i dobar solo, te Depeche Modeovskom, synth metalnom, “No One Knows“.

    Uglavnom, da ne zavlačim, “Cynic Paradise” obiluje dobrim pjesmama, jedan je od albuma kojeg možete slušati od početka do kraja bez preskakanja i nekako mi se čini da od svih Painovih ima najviše kvalitetnih pjesama. Ili barem najviše ujednačenih.

    A kada i ako će se netko odlučivati za nabavku ovog albuma, bilo bi dobro da posegne za limitiranom verzijom, nadopunjemom s discom i pet pjesama, među kojima su neke remixevi, pa obrade, te “Follow Me” verzijom pjesme u kojoj se za vokalima pojavljuje samo Peter Tagtgrenom, bez Olzonice, i koja zvuči, ako ne bolje, onda barem metalnije.

    Za sam kraj mogu reći da je Pain sličnom formulom kao i na svojim dosadašnjim izdanjima uspio snimiti još jedan vrlo dobar album. Ne svoj najbolji, tu moj glas ima “Nothing Remains the Same”, ali čini mi se bolji nego je to bio “Psalm of Extinction”. Ili barem jednako dobar.

    Muziku podržava