Bol i tuga pretvorena u ponos

S obzirom da mi nošenje satova ne znači baš nešto, niti sam si, taman da sam i htio, mogao kupiti skupe, te da mi bankarski sustav i nije nešto baš previše blisko, najjača stvar sa švicarskom ‘etiketom’ koju sam, nakon čokolada Toblerone i Nestle u mladosti, ozbiljno i iskreno doživio zadnjih godina jest folk sastav Eluveitie.

Jednostavno, ovaj mi se bend dopada već nekoliko godina, i to iz dva razloga. Jer je jako dobar uživo i jer redovito snima dobre albume. Ništa drugo nije važno. Nema nikakav kultni status u osobnom poimanju glazbe, niti će ga imati. No ima to što je istaknuto. Ima ugled, jer radi kontinuirano i jer radi – dobro.

Prvonavedeni razlog analizirat ćemo nakon nekog njihovog koncerta, a o ovom drugom ćemo sada. “Helvetios” je peti studijski album benda, koji nastavlja tradiciju izlazaka njegovih izdanja u veljači. Ujedno, prvo je konceptualno djelo, kronika Galskog rata s gledišta keltskog naroda Helvećana koje je palo pod ‘čizmom’ Rimskog carstva nakon agresije na njihov teritorij. To bi u biti bila još jedna u nizu, na žalost, klasičnih priča jednog malog naroda koji se bori za svoju slobodu. Toliko puta doživljena tijekom povijesti.Otkako ovaj bend postoji znano je da ima nadahnute keltske melodije, koje su dosta više do izražaja dolazile na prvim albumima, dok je od “Everything Remains (As It Never Was)” ozbiljniji primat preuzela švedska škola melo-death metala. Otprilike tako je i sada. Dakle, album je više heavy, nego folk, no i dalje je zadržan balans između razjarenih heavy metal i tradicionalističko-narodskih, folk elemenata.

Agresivnim growl, na momente i scream vokalima, oštrim gitarama i snažnim ritam-sekcijama uspješno se suprotstavljaju nježniji, osjećajniji i emocionalniji ženski vokali i nikada utjecajniji, privlačniji zborovi, te cijeli arsenal keltskih folk melodija violine, hurdy-gurdya, irskog bouzoukija, mandola, gajdi, zviždaljki ili frula. Dakle, jedna osmišljena kombinacija i ‘sukob’, u glazbenom smislu, starog s novim svijetom, kroz kombinaciju epskih melodija, zaraznih heavy ritmova i moćnog melo-death izričaja predvođenog grubim vokalima i snažnim bubnjanjem.

Album je prepun energije, djeluje surovije, odlučnije od prethodnika, brutalnije i beskompromisnije, tmurnije i pesimističnije, na momente s jako izraženom melankoličnom atmosferom. i po elementima progresive bliži je albumu “Slania“. Dakle, konstrukcije pjesama kompleksnije su, zamršenije, s više izmjena ritmova, ozbiljnijih, atmosferi pripadajućih interludija, tehnički zahtjevnije. Šteta je tek da se nije malo više poradilo na gitarskim solo dionicama, jer i za njih bi se našlo prostora, bez obzira na zgusnutost pjesama koja baš ne odaje dojam da ima prostora za neke dodatke.

Velika vrijednost mu je i pun, ‘sočan’ i glasan sound, jasna produkcija, te kontinuitet kvalitete, pa bez obzira što se radi o konceptualnom djelu, iz konteksta priče se, nasumce, može uzeti bilo koji naslov i ne može se promašiti u odabiru. Toliko je nakrcan dobrim pjesmama. Može se jedino u slučaju da izbor bude žešća i brža pjesma, pa se naleti ne sporiju, s više emocija, sjete i tuge. To se može dogoditi, no kvalitativno ‘omanuti’, baš i ne.

Album ima pet pjesama koje su naratorsko-instrumentalne ili isključivo instrumentalne forme, filmskog ugođaja, kao i najveći dio albuma i prate slijed događanja, slijed koncepta priče. Naime, “Prologue” u početku s mnoštvom prirodnjačke onomatopeje zlokobno navješćuje nemire i sukobe, a u oštrijem drugom dijelu, uz muško-ženske vokalne dionice i violine unutar gitarske heavy dominacije i glazbenu formu albuma. “Scorched Earth” sliči naricaljki, s otužnim beznađem u pjevanju, “Hope” djeluje nešto optimističnije, sukladno naslovu kao da nazire neku nadu, “Tullianum” je tek kratki prijelaz, a “Epilogue” miksa osjećaje tuge zbog svega pretrpljenog, ali i prikrivene nade u neku bolju budućnost uz optimističnije zvukove frule i orkestralnih dijelova.

“Helvetios” je melo-death brutala s čujnim utjecajem violine i mandoline, izrazito snažnim riffovima, pratećim frulama, zborom i ‘ljutitim’ ženskom pjevanjem, a “Luxtos” je ambijentalna pjesma s mnogo lijepih, pamtljivih melodija, jednim od privlačnijih refrena, ‘paralel-slalomom’ riffa i frula, obilježjem mnogih pjesama, te kombinacijom krasnih zborskih pjevanja i zapovjednih growl vokala.

Novi spoj riffa i melodija frula donosi “Santonian Shores“, kao i zborskih ‘pokrivanja’ glavnog vokala, a brutalno-opaka je i “Meet The Enemy“, u kojoj ozbiljnije do izražaja dolazi brzo bubnjanje, pa frule koje malo spuštaju tenzije i interludij s kontrastom mandolinske melodije i nervoznim ženskim vokalima. U uži krug najžešćih i totalno beskompromisnih pjesama ubraja se “The Siege“, izrazito brza stvar, s death/black pjevanjima, a iz ‘brutal’ konteksta ispada tek fina violinska varijacija, koja je velik dio “Havoc“, još jedne brze i energične numere.

Dvije laganije pjesme koje ponovno dokazuju Annin pjevački potencijal su “A Rose For Epona“, otužna pjesma u kojoj se čuje moćno riffanje, mirno, osjećajno pjevanje prepuno emocija, ali i izražavanje bijesa, kroz ženske, te, naravno, muške vokale, solo izvedbu frula uz pratnju riffa i violinama prepunima bola. Druga lagana stvar je “Alesia“, koja počinje s mračnom klavirsko/orkestralnom melodijom, sjetnim vokalima koji podsjećaju na Amy iz Evanescence (ili obrnuto), refrenskim ‘beauty & the beast’ pjevanjima, bržom melo-death sekvencom i novim ‘prelamanjima’ riffova i frula, te naglašeno epskom zborskim izvedbom.

Rekosmo već da je epilog ove priče pomiješanih osjećaja tuge i nade u neka bolja vremena, koja su za većinu potlačenih naroda ipak došla. No povijest nudi brojne slučajeve, pa je tako neiscrpan izvor za neku novu priču koju će Eluveitie ispričati u budućnosti. Priču koja možda opet neće imati sretan kraj, ali će biti ispričana na način kako to Eluveitie najbolje zna. Iscrpno, temeljito, objektivno i – iskreno.