Bog i Vrag složili totalno fora emo/rock ploču

Zadnje vrijeme mi se nekako kristalizira da je bendu potrebno barem 3 albuma da sami sebe zadovolje, da svima okolo pokažu da ipak nešto vrijede, a ako toliko dugo uspiju zadržati nečiju koncentraciju, onda su postigli ono što je apsolutno svakom bendu veliki cilj. Ja, osobno nikad nisam bio veliki fan benda Brand New, ali nakon dva albuma i pune 3 godine pisanja i snimanja novog, u svoje pjesme unijeli su nešto što je mene jako ugodno iznenadilo. Brand New su snimili super album!

Od prvog pop-punk teenagerskog albuma, preko drugog na kojem se zbilja vidio pomak, došli su do trenutka kada su svojem eksperimentalno pop/rock/emo uratku dali jedno blesavo ime.

No kada se u nekome svađaju Bog i Vrag, nastaju riječi kakve nam je složio Jesse Layney. Čovjek se poigrao sa svojim poimanjem Boga, sa smrću, s neobjašnjivim stvarima, sa činjenicom da mu je dragi djed obolio od raka za vrijeme stvaranja ovog albuma i ljubavi koja, koliko god isfurana bila, uvijek pali.

Kako se ono kaže: “Dobra pjesma ne nastaje zbog sreće, već iz nemirnog srca.“

Kad je počela “Sowing Season” na refrenu sam se sjetio simpatične faze i grunge atmosfere sa soundtracka za film “The Singles”, a već snenija i laganija “Millstone” mi je ovaj bend, posebno zbog glasa pjevača, stavila uz bok Lostprophetsima.

Malo skeptično religioznih tema Jesse (inače bivši basist u Taking Back Sunday) se primio na laganici “Jesus” u stilu maštovitije verzije Stone Sour gdje se boji smrti, pita Isusa što je radio ona tri dana dok je bio mrtav, ali i razmišlja što bi se dogodilo da Isus danas dođe na zemlju (nešto kao i Machine Head na “Old”), i na “Degausser” gdje se njegovo deranje super ukomponiralo na glasnu i depresivnu glazbu.

Riječima su možda i najdalje otišli na dugačkoj “Limousine“, koja malo podsjeća na noviju fazu My Chemical Romance, gdje je opisana tragedija na jednom vjenčanju, kada je u prometnoj nesreći na bizaran način poginula jedna 7-godišnjakinja koja je u košari nosila latice.

“You Won’t Know” i “Not The Sun“, a posebno najritmičnija “The Archers Bows Have Broken” još malo pokazuju one Lostprophets emocije, a lagane “Luca” i “Handcuffs” ovaj bend su daleko odvukle od one kitica-refren forme, jer se dosta često zaigraju i ubacuju svakojake dijelove.

Kako svaki bend u svojem zvuku i idejama ima ostavštine nekih starih legenda, ja bi, koliko god nemoguće zvučalo, Brand Newovcima prilijepio Pink Floyde. Svatko tko zna nešto o glazbi može si zamisliti kakvu zanimljivost ta činjenica donosi jednom bendu koji skače između mainstream rock zvuka i emo atmosfere.

Nisu se bojali na album staviti ono što su htjeli i pjesme su često duže od 5 minuta (u današnje glazbeno kapitalističko vrijeme, jasno je koliko kobno zna biti produživanje pjesme iznad 3 minute).

Brand New nisu ni približno nekakva revolucija, ali ovako simpatičnu, slušljivu ali i uzbudljivu muziku, nisam čuo već neko vrijeme.

U vrijeme kada nitko nema vremena za istraživanje nekih novih bendova i kada ja već polako zatvaram krug onoga čime ću nostalgično gnjaviti svoju djecu (‘Kakve je dobre mjuze bilo kad sam ja bio mlad…’), Brand New su barem na kratko ušli i sigurno će zaslužiti još nekoliko preslušavanja.