Bob Dylan: Čehov ili privatni život, pitanje je sad

1974. godina je bila poprilično mračna, barem za angloameričke kantautore. Zlatni dečko iz Kalifornije Jackson Browne je zakucao svoje remek-djelo “Late For The Sky”, puno depresivnih stihova o međuljudskim odnosima. Gene Clark je snimio svoj magnum opus, tamnu, veličanstvenu space-rock extravaganzu zvanu “No Other”. Gramu Parsonsu je posthumno objavljena kolekcija depresivnih sličica s američkog Juga “Grievous Angel”. David Bowie se nadahnjivao s Georgeom Orwellom i njegovom 1984. na kolekciji “Diamond Dogs”. Neil Young je izrazio svoj ponekad militantni cinizam na albumu “On the Beach”.

Kod Boba Dylana činilo se da sve ide solidno i u nekom drugom smjeru: turneja i albumi “Before the Flood” (live) i “Planet Waves” (studijski projekt) s grupom The Band su prošli dobro, pjesma “Forever Young” je upravo postajala novi klasik, rame uz rame sa starim zlatom, no stvari su krenule manje predvidljivim tijekom: u rujnu 1974. u New Yorku Dylan je uz pomoć par muzičara snimao nove pjesme za nadolazeći album koji će se krstiti “Blood On The Tracks”. Pjesme su zvučale čudno, dugačko, odsvirane s malo instrumenata (bas, gitara, usna harmonika i možda još nešto), a svjedoci tih snimanja će reći da Dylan nije puno mario da ispravlja greške. Tako zvuči i ovo, sažetije izdanje albuma “Blood on The Tracks” pod imenom The Bootleg Series, Vol. 14: “More, Blood, More Tracks”. Na ovom, novijem izdanju slušatelj svjedoči nabujaloj rijeci emocija koja sama sebi krči put i traži svoju dolinu mira. “More Blood, More Tracks” je intimni koncert trubadura slomljenog srca u vašoj sobi, samo što ne vidite muzičare.

Što se samih pjesama tiče, one su redom ljubavne i odražavaju ono što je sam bard nazvao “simple twist of fate” – nema direktnog upiranja prstom (osim u “Idiot Wind”), ljubav se promatra kako se mijenja u vremenu, ne bježi se od svojih promašaja. “More Blood, More Tracks” (u jednosveščanom izdanju) definicija je kantautora i trubadura: uz neveliki i diskretno postavljeni instrumentarij kantautor, singer-songwriter ili bard (kako kažu Rusi) pjeva slomljena srca, po potrebi sikćući bijes, tugu, osamljenost, nadu, ljubav iz sebe te, paradoksalno, na taj način publici daje olakšanje. Gotovo sve pjesme postale su opća mjesta u Dylanovom katalogu, iako je album u početku doživio podijeljene kritike. Dylan se valjda po prvi put u tolikom opsegu opet vratio u studio te u zadnji čas odlučio preraditi pjesme, u novom izdanju ih staviti na album, tako da je originalni “Blood On the Tracks” sastavljen od pet pjesama s rujanskih snimanja i čak pet pjesama koje su naknadno snimljene u par dana, između Božića i Silvestrova 1974. Ovo pak izdanje ima 11 pjesama, pridodana je zaključna “Up To Me”. Red pjesama ne prati originalno izdanje, po osobnom sudu, sve bolje pjesme su nakrcane na prvu polovicu albuma, kao da ide jedan udar za drugim, nakon čega slijedi neugodno zatišje i tiho kontempliranje, lizanje rana i suočavanje s nemoći da se išta promijeni u relaciji s osobom ili dalje u životu.

S “Blood on the Tracks” iz 1974. rock je “ostario”, ovakvu ploču nije mogao napraviti neki 20-godišnjak koji tek kreće u avanturu života. Ovo je rad autora kojem je dobar dio života protekao u investiranju nečeg što se urušava, a vjerojatnost da se život popravi nije velika. Na “Blood on the Tracks” su radovi čovjeka koji prekasno u svom životu uočava da mu emocije i razum, realitet i očekivanja idu u drugačijim smjerovima i da će teško u ostatku života biti u mogućnosti to pomiriti, ali će se trebati s tim životnim porazom dalje nositi.

Jakob Dylan je jednom rekao da, slušajući “Blood on the Tracks” čuje svoje roditelje. Njegov otac je pak čvrsto zanijekao ikakvu povezanost ovog albuma s privatnim životom, navevši Čehovljeve pripovjetke kao prvotnu inspiraciju. Bilo kako bilo, pjesme i u ovom intimnom i pomalo rasklimanom ugođaju sjaje i u ovakvom rasporedu pjesama bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi album prošao da se originalno izdao.

Dosta je teško dati odgovor na glavno pitanje: što je bolje, originalni “Blood On the Tracks” ili “More Blood, More Tracks”: potonja kolekcija zvuči dylanovskije, no s druge strane, te razlike nisu drastične. Svojim nadosnimavanjem novih verzija pjesama u prosincu 1974. Dylan nije “ubio” pjesme, samo je dao glanc koji mu se u tom trenutku činio prihvatljivijim. Uostalom, poznato je da je, godinama nakon što je “Tangled Up In Blue” ostavio za vječnost, Dylan na koncertima nastavio mijenjati strofe svog remek djela.

S ovim izdanjem čini se da je Dylan svoju “alternativnu karijeru” nazvanu “Bootleg Series” konačno priveo kraju. Koliko god bio nepredvidiv, do sada je s objavljenim bootlezima pokrio gotovo sva bitna mjesta svoje impozantne karijere – i neka se zna – njegovi bootlezi su vrhunci za 99% kantautora. Možda izleti kakav prošireni album “Desire”, možda se sjeti objaviti “Empire Burlesque” bez modnih zvučnih dodataka iz osamdesetih, možda učini nešto treće – što je u njegovom slučaju i najvjerojatnije…