Bliže raju nego ikada

    1983

    Europe

    Last Look At Eden

    Datum izdanja: 14.09.2009.

    Izdavač: earMUSIC / Menart

    Žanr: Hard Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Prelude
    2. Last Look At Eden
    3. Gonna Get Ready
    4. Catch That Plane
    5. New Love In Town
    6. The Beast
    7. Mojito Girl
    8. No Stone Unturned
    9. Only Young Twice
    10. U Devil U
    11. Run With The Angels
    12. In My Time

    Nedavni deveti rujan obilježen je brojnim, bilo individualnim, bilo masovnim vjenčanjima, čak, navodno, i namještanjima poroda i koječemu drugome, a sve to zato jer je to, što drugo reći nego navodno sretan datum za početak, ha – pa bilo čega. Histerija oko njega bila je tek nešto manja od one prije točno deset godina, kada je bilo još više devetki.

    Desetljeće je ipak predugi period da se sjećam detalja, a niti su me zanimali, no koliko sam sada usput stigao pratiti, u ovogodišnju se ‘uključilo’ dosta bendova, te baš 9.9.2009. odabrali za datum izlaska svojih novih albuma. Jedan od njih je i Europe (doduše, tog je dana njihov novi album objavljen na švedskom tržištu), za kojeg, kao i za druge, ne mogu reći da su taj datum namjerno odabrali.

    Ipak mi se čine preozbiljnim da se nečim takvim bave pa je možda (a možda i ne) tako slučajno ispalo. Sudbina je ipak nešto što je davno zapisano i na što se dijelom može utjecati, ali teško čekanjem ‘pogodnih’ datuma, sličnih ovome. No dobro, devetke su, ponajprije, ‘genijalnim’ prognostičarima ljudske sudbe, pa i matičnim uredima, napunile džepove od strane onih koji su ‘popušili’ sudbonosne, valjda i spasonosne kombinacije tog broja pa pustimo to analizirati onima koji se time bave i od toga žive.

    A u skladu s onim što sam do sada naveo, uvjeren sam da je “Last Look At Eden” svoju sudbinu, a ona je prvenstveno vezana uz procjene publike, prije nekog vremena sâm zapisao. Kakva će ona biti, teško je prognozirati, ali činjenica je da je ovo po nekim stvarima atipičan album za Europe i svi koji nisu spremni prihvatiti određene nadogradnje, dopune i promjene u muzici ovog benda, teško, jako teško da će im se dopasti. Jednako kao i generacijama ‘teeny’ i ‘postteeny’ bendova, čiji nas ‘uspjesi’ svakodnevno bombardiraju.

    Muziku podržava

    Makar, mislim da će pogriješiti svi koji brzo odustanu od njega, jer radi se možda i o najboljem od svih osam koliko ih je bend objavio. Isto tako, iako sam sâm sa sobom davno raskrstio, a već iznio u analizi albuma “Secret Society“, osjećam potrebu da opet spomenem album “The Final Countdown”, iz razloga da upozorim sve koji već godinama traže njegovu kopiju i kroz njega doživljavaju Europe, neka to već jednom prestanu raditi. Jednostavno, vremena u kojima je nastao bila su takva kakva su bila, okolnosti bitno drukčije i on se ne može ponoviti. I bolje.

    Zato treba reći da svi koji su (ponovno) nešto takvo očekivali, odmah mogu odustati od “Last Look At Eden”. Ali, ako su očekivali totalnu zrelost nekada zgodnih zavodnika, na pravom su mjestu. Nema tu sada više ljepuškastih, sladunjavih, ‘natapiranih’ i ‘nafriziranih’ mladića koji pjevuše niskobudžetne pjesmice koje se svima dopadaju, svojim izgledom bacaju u trans (skoro) sve curice, a dečkiće pozivaju da ih kopiraju, kako bi i oni kod djevojaka pokupili pokoji poen više.

    Ti su slatkasti mladići odavno odrasli ljudi i vjerojatno jedna od zadnjih stvari o kojima razmišljaju je ta kako da (muzički) zadovolje sve histerične djevojčice i dječake, kojima je bitan izgled i čim jednostavnija i slušljivija pjesma. U skladu s tim, svi su njihovi povratnički albumi, ne samo ovaj, treći nakon ponovnog okupljanja, drukčiji od ranijih, a pogotovo od gore izdvojenog.

    Opet, ovo pak je bitno drukčiji album i od prethodna dva; ozbiljan, čvrst, kompaktan, razrađen i raširen, multigeneracijski hard rock, čiji su temelji u sedamdesetima i osamdesetima, s najnužnijim prilagodbama aktualnim trendovima.

    Prvenstveno, a i najviše se to odnosi na produkciju, koji je zastrašujuće bistra, kristalno jasna, i koja unosi modernističko ozračje soundu albuma, potpuno prilagođeno današnjim standardima i koja u prve redove stavlja izvanrednu izaranžiranost kompletnog materijala.

    Stilski, “Last Look At Eden” mogli bismo doživjeti kao spoj prva dva, koji su rađeni pod direktnim utjecajima Led Zeppelina, Thin Lizzya i Pink Floyda, sa zadnja dva albuma na kojima se bend ‘tražio’ između ‘mračnjaštva’ “Start From The Dark” i nešto opuštenijih ritmova na progresivi sklonom “Secret Society“.

    I tu se negdje i našao, komponiravši jedan, baš kako su ga najavili, moderan retro hard rock, kojeg su s nekim elementima i nadogradili pa upravo stoga držim da je ovo ipak drukčiji, strukturalniji, intuitivniji i kompetentniji album od svih koje je Europe snimio. Izraz najzreliji mi je toliko glup i (pre)eksponiran da ga spominjem samo usput pa bih radije rekao da je “Last Look At Eden” logički produkt evolucijskog procesa i iskustva muzičara s tridesetogodišnjom nazočnošću na sceni.

    To se jasno čuje kroz dublje i raskošnije, ali i dosta emotivnije vokale, ‘goropadne’, direktne, vrlo utjecajne gitarističke izvedbe koje kombiniraju heavy i hard rock energiju, ali i moderniji groove sound (“The Beast“) i sjajno se nadopunjuju s krajnje prilagodljivim klavijaturama, koje usto, mislim, nikada nisu bile utjecajnije. Dodamo li tome vrlo izrazito deeperske, ali i razigrane baseve, koji su u stalnom ‘natjecanju’ s bubnjevima oko ritmičke dominacije koju gube samo radi glasnoće, da se zaključiti da je ovo izvrsno posložen album.

    No niti to nije sve. Naime, albumom dominiraju pjesme srednjeg, sporog i umjereno brzog ritma, u većini njih izuzetno se moćno razaznaje sjeta, melankolija ili možda bolje reći ozbiljnost. Veliku ulogu u tome odigrali su simfonijski dijelovi koji su ‘umetnuti’ u pjesme na način da zvuče nestvarno dobro i logični su nastavak klavijaturističkog opredjeljenja sa zadnjeg albuma. Jer, ima ih toliko da isti poprima sympho obilježja, ali opet ne da mu se ne mogu ‘predbacivati’ kao nešto pod što je generalno ‘potpao’.

    Baš kao i, istina u dosta manjem obujmu, neoprogresivnih i AOR dijelova (što nije strano u opusu Europea), koji se pojavljuju u nekim pjesmama (“Catch The Plane“) i sofisticiranost albuma ističu još više, jednako kao i sugestivna dupla pjevanja, koja su, u većem ili manjem obujmu, dio svake pjesme.

    Ne i klasičarskog, instrumentalnog orkestralnog intra “Prelude” (autori Tempest/Michaelli/Lindell), koji se ‘prelijeva’ u tugaljivu naslovnu, srednjeritmičnu symphonic rock pjesmu “Last Look At Eden“, kojoj ne nedostaju oštriji gitaristički dijelovi, pogotovo oni sa ‘solo’ predznakom.

    Brža, žešća, rockerski i riffički izraženija stvar je “Gonna Get Ready“, s manjim ritmičko/akustičnim odstupanjem u središnjem dijelu te i potpuno ‘hevijaneriziranom’ solažom.

    Još agresivnija i brža od nje je već spomenuta “The Beast”, s jakim riffično/bubnjarskim početkom, malim ‘odmorom’ u sredini te opetovanim ubrzanjem obilježenim snažnim heavy solom, za kojeg bih isto rekao da je najutjecajniji nego na bilo kojem ranijem albumu. Ustvari, ne samo solo, nego kompletan gitaristički rad.

    Najstrukturalnijom, ujedno i najprogresivnijim pjesmom doživljavam “No Stone Unturned“, koja je ‘pokupila’ ponajviše orkestralija, ali isto tako, u kojoj nije izostavljen nijedan drugi individualni dio.

    New Love In Town“, emocionalna je balada s uvodnim pianom i novim značajnim udjelom orkestralija, možda i najbolja koju je Europe ikada napisao. No zato ‘možda’ izbjegavam spomenuti u opisu balade “In My Time“, zasigurno najtužnije koju sam ikada čuo, bilo da je se generalizira ili secira po akustičnim, vokalnim, klavijaturističkom pa čak i po žešćem gitarističkom dijelu. Jednostavno, iz svakog djelića njezinih sekundi isijava nevjerojatna bol i tuga, što i ne čudi, jer posvećena je lani preminuloj Michelle Meldrum, supruzi gitarista Johan Noruma.

    I tako, dalo bi se tu još štošta napisati o pjesmama, kako imenovanima, tako i ostalima, no neću koristiti ‘školski’ obrazac, već pri kraju samo spomenuti da mi se čini kako se jedino “Mojito Girl” i “U Devil U” ne uklapaju u kontinuirani slijed jako dobrih pjesama.

    Ostale su sve izrazito slušljive i ugodne, bez obzira na melankoličnije, čak dijelom i depresivnije opredjeljenje, ali ipak s puno melodija, kao i Europeu karakterističnih, ovdje ipak malo ‘težih’ refrena. Istina, i u kompletu zahtjevnije nego smo navikli od Europea pa će se sve to morati najprije posložiti u mislima i osjećajima i nikako ne treba donositi konačne dojmove nakon 2-3 slušanja.

    Baš zato stvarno nema baš nikakvog razloga u ruci držati daljinski playera dok se sluša ovaj album, bez obzira koji puta po redu. Album koji je sigurno nešto najbolje što je jedan ozbiljan, etablirani i provjereni bend snimio ove godine. Bez dileme. Barem za mene.

    Muziku podržava