Blistava premijera mladog Benjamina

    1914

    Benjamin Clementine

    At Least for Now

    Datum izdanja: 12.01.2015.

    Izdavač: Behind Records

    Žanr: Alternative, Pop

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Winston Churchill’s Boy
    2. Then I Heard a Bachelor’s Cry
    3. London
    4. Adios
    5. St-Clementine-On-Tea-And-Croissants
    6. Nemesis
    7. The People and I
    8. Condolence
    9. Cornerstone
    10. Quiver a little
    11. Gone

    Je li nezahvalno prije no što prođe prva polovica godine pisati o njenim najupečatljivijim glazbenim ostvarenjima?

    Ne znam ni sam, no čak i uz svjesnost vlastite predanosti i osjetljivosti kad je u pitanju sastavljanje top lista, sklon sam vjerovati kako će prvijenac Benjamina Clementinea svakako biti na tronu ili pri samom vrhu te godišnje inventure na samom kraju 2015.Teško je pronaći riječi kojima se može ukratko opisati izričaj ovog iznimnog i specifičnog glazbenika. Ima tu svega – od soula kojim je njegov glas djelomično obojen, kabarea, spoken word žanra (koji mu pomaže da riječima bogate stihove izgovara prirodnije nego što bi to bilo da ih pjeva na klasičan način) pa sve do svojevrsnih neo šansona stvorenih po uzoru na legendarnog Sergea Lamu ili Jacquesa Brela.Nije ni čudno da su ti francuski velikani utjecali na Clementinea, što se najljepše može čuti u neobičnoj i kompleksnoj, no briljantnoj pjesmi “Adios“, doslovno podijeljenoj u dva dinamički različita čina. Naime, Benjamin je britansko dijete koje je napravilo svojevrsni prebjeg u Francusku iz potrebe za promjenom. Dio albuma upravo tematizira i taj potez, opisujući ga kroz nedvosmislene stihove “The decision is mine, so let the lesson be mine” u ranije spominjanoj pjesmi.

    Cornerstone” i “Condolence“, singlovi kojima se autor istaknuo u svijetu glazbe i prije izlaska albuma na tržište, sjajni su i svaki bi ih kantautor želio na svom albumu. No, upravo u prvoj pjesmi, simbolično nazvanoj “Winston Churchill’s Boy” Clementine dostiže vrhunac u smislu kvalitete teksta, ali i načina na koji ga uglazbljuje. Ukoliko želite doživjeti umjetničko bogatstvo i slojevitost koju ova stvar nudi, obavezno je preslušajte uz čitanje lyricsa kod kojih ćete ponovo primijetiti njegov komentar na napuštanje rodne zemlje (“Well they say no man can be a prophet in his own country so I left“).

    Muziku podržava

    Originalnosti u pristupu pisanju stihova, kao i vokalnom izražavanju ne nedostaje ni u baladama poput “The People And I“. Ovdje se osebujan glas pjevača savršeno stapa s laganim lupkanjem po klaviru i gudanjem violončela, a od sredine prema kraju pjesma pojačala ritam u maniri najboljih radova Glenna Hansarda, Damiena Ricea i drugih vrsnih kantautora našeg doba.

    Kad se sve ovo zbroji, uz naglasak na posve nov stil koji Benjamin Clementine njeguje, ne radeći to na silu ili pretenciozno, ostaje mi samo da bez ikakve namjere za preuveličavanjem zaključim kako se uz mahnito prelistavanje starih bilježnica ne mogu prisjetiti kada sam zadnji put čuo ovako originalan, svjež i progresivan, a opet na prvu loptu prihvatljiv te izuzetno melodičan glazbeni debi.

    Zbogom Nina Simone, Seal, Antony Hegarty… dobro nam došao Benjamin!

    Muziku podržava