Blijedim baladama pobijedili dobru žestinu

Na prvom albumu mnogi su ih uspoređivali s Ramirezom i Vatrom, a sada utjecajima možemo nadodati Opću opasnost i Mandrile što u konačnici donosi jedan komercijalan žestoki zvuk stvoren za stadione.

Baš taj stadionski zvuk je i najveća mana novog albuma God.namea jer radiofonična produkcija odnosi veliku količinu energije koja je ostala neiskorištena na “Krugovima“. Onaj kompromis ‘ajmo se pokušati svidjeti svima’ uništio je bazu jednog potencijalno vrlo dobrog albuma.Možda se to najviše osjeća u najavnom singlu “Dno” u kojem je bend očito išao na kartu Linkin Parka iz najboljih dana. Gostovanje repera Silk Flowa ubačeno je kroz rešeto distorziranih gitara u gromoglasni refren. To je fora koju su trebali isfurati prije desetak godina i sada bi vjerojatno bili veliki hrvatski bend.

Naslovna “Krugovi” jedna je tipična mainstream pop-rock (soft rock) pjesmica kojoj jasno nedostaje žestine koja pršti iz ostatka materijala, ali s malom dozom neo-psihodelije ipak su dobili novu dimenziju koja im pruža mogućnost za razvoj na sljedećim albumima.

“Savršen dan” soft je balada u stilu Ramireza, “Druga istina” ponovno skreće ka žestokim post grunge riffovima poput Creeda, gostovanje Đane Šegon u “Nema trikova” donijelo je najveći odmak od ostatka materijala ka mračnoj, gotovo trip-hoperskoj atmosferi Massive Attacka, dok se najbolja skladba nalazi na samom početku i zove se “Kiša“.

Sve u svemu, “Krugovi” su solidan album, ali za drugi album ipak se očekivalo nešto više. Pjesme imaju jak melodičan karakter i ne bi me čudilo da upiknu pokoji hit, posebno na domaćem terenu u Istri, ali za veće domete treba malo jače zapeti jer ovakvih bendova imamo napretek, a mnogi od njih već su izrađena imena.

Mali minus moram dati i broju pjesama na albumu jer mi se ne sviđa kada albuma ima manje od deset pjesama što je u posljednje vrijeme postao jako čest slučaj. Ovdje je napravljen trik time što se singl “Dno” isfurao i na engleski jezik (“Life“), pa se došlo do brojke deset, ali jedna pjesma u dvije verzije tek je mazanje očiju.

Kada God.name zapnu po gitarama, tada ima nade za njih, pa je prava šteta što albumom obiluju mnoge sanjive balade u kojima se i ne snalaze najbolje zbog čega bi taj dio albuma mogli puštati ljudi koji imaju problema sa spavanjem.

U slučaju God.namea, očito je da žestina pobjeđuje melankoliju, pa ne kužim zbog čega se toliko forsirala baladna nota na albumu.