Blijed i siromašan album

Da bi bend danas ostavio nekog većeg traga mora napraviti nešto posebno što će ga isticati u poplavi drugih bendova jer zaista se nije lako istaknuti uz toliku konkurenciju ako ne donosite nešto novo ili tek svirate prosječne pop-rock pjesmuljke koji se zaboravljaju istekom roka trajanja prosječne boce polutrajnog mlijeka.

The Feeling po meni ne pričaju priču koja već nije ispričana, a singlom “Sawn” koji je najavio ovaj album malo su predugo pripremali teritorij pa je razmaženom puku već postalo naporno svaki dan po petnaest puta na glazbenim kanalima gledati kako se špaga omotava oko glavnih aktera spota dok oni bespomoćno sjede na drvenim stolicama.

Inače, The Feeling nam dolaze iz Londona a ponosni članovi benda, i to čak njih petorica, su redom: Dan Gillespie Sells kao tekstopisac i prvi glas benda, zatim Richard Jones na basu i Paul Steward na bubnjevima te Kevin Jeremiah na gitari i Ciaran Jeremiah na klavijaturama.

Sa svojim dvanaest stvari na debi albumu i jednom skrivenom (kako to već ide) odlučili su uzdrmati glazbenu industriju i sebi priskrbiti vječnu slavu i mjesto među zvijezdama. Mene osobno i nisu pretjerano fascinirali niti ostavili neki poseban dojam, jer postoji bendova koji ovakve stvari prezentiraju na puno inventivniji način.

Pozitivnih momenata na albumu svakako ima i da ne bi ispalo kako samo kritiziram navest ću ih sve i to redom pojavljivanja na albumu: “Never Be Lonely“, “Fill My Little World“, “Strange“, “Rose“. Što se ostaloga tiče mogu samo reći onu našu staru iz naroda ‘Šuć muć pa prolij’.

Album koji u svakom slučaju ne radi revoluciju i ne tjera vas u hipnotični trans.