Blago screamo fanovima

Zbilja, danas je lako i zahvalno biti fan screamoa, jer je dolazak u CD shop sa stotinjak (i još nešto malo više) kuna postao utapanje u ogromnom izboru i odluci za čime posegnuti. Američki mladići stvorili su bendova dovoljno da se preko ljeta složi desetak festivalskih turneja gdje će se izmjenjivati metalcore urlici, emotivne (a često i kršćanske) riječi, i hrpa brzih riffova.

Greely Estates spadaju u istu priču, ali donose mrvicu doze inventivnosti i nade da i ova glazba (samo povremeno) ima nešto novoga za ponuditi.

Dečki iz Phoenixa imaju već tri albuma i izmjenjenu gotovo cijelu postavu od one orginalne, ali tek ovim albumom dugog naziva “Go West Young Man, Let the Evil Go East” uspjeli su skroz pobjeći od djetinjastih neizazovnih emocore recepata i složiti tipične pjesme, ali ipak prožete svakojakim iznenađenjima.

Nije riječ o revoluciji, već jednostavno o nekim dijelovima koje ne bismo baš iz prve očekivali kod post-hardcore screamo benda. Recimo, zlu i mračnu, pa čak i bolnu “Go West Young Man” punu dobrih riffova, začinili su ženskim gospel-pop interludeom, kao da im na nekoliko sekundi gostuje Destiny’s Child.

Slično su postigli smirivanjem i pjevanjem jednog stiha i klavirskog završetak na “If We’re Going Out, Lets Go Out in Style” ili goth ženskim vokalom u pozadini sporije i umornije “If She Only Knew“, koja tako, iako uobičajena, zvuči osvježavajuće u okruženju ostatka albuma.

Cijeli album je razočaravajuće pun izlizanih headbangerskih ratničkih riffovima koji su, čvrsto sam uvjeren, apsolutno svi odsvirani i nema šanse da netko složi jedan apsolutno novi. I istrzavajuće melodije refrena na jednoj žici ovdje su očekivani i dobri, ali to više nije čudno za ovakve bendove.

Stvari “In the Ashes” i “Mother Nature Is a Terrorist” začinili su zanimljivim old-school metal dijelovima, pa čak i brzinskim solom na ovoj drugoj. Forica, nema što.

Vokal se, između growlanja i uobičajenog tužnog pjevanja, većinom svodi na teatralno frenetično polu-pjevanje kao kod lika iz The Used ili My Chemical Romance. Nije baš čudo prirode, ali dobro je pogodio potrebe njihovih pjesmica.

Još jedan u nizu albuma koji ne može postići željeno, ne zato jer je loš, već zato jer teško može ponuditi nešto što već nismo čuli. Njihove zanimljive strukture pjesama i pokoji neobični začin pjesme pomoći će im da odrade nekoliko turneja. Dali su nam neku nadu da ima još pokoja neistrošena ideja, ali što se truda novih bendova u ovakvoj glazbi tiče – sve je to šamaranje mrtvog magarca.