Blago rečeno, rock album godine

“On je kratak, energičan, neumoljivo brz, zabavan i eksplozivan, ukratko – ‘Supersticky’”… rekla je kolegica Lana za prvi album Erotic Biljana And His Hereticsa, a novi je definitivno dodatan korak naprijed.

Glazbeno gledajući, ‘Heretici’ se u ove tri godine od prvijenca nisu previše odmakli od garažnog rock zvuka koji ih je i proslavio, ali se na “H Is For Heretics” osjeća doza veće sigurnosti koja je isposlovala nešto kompleksnije teme što je u konačnici rezultiralo kompaktnijim i boljim albumom od spomenutog “Superstickya” kojeg također smatram jednim od najboljih debija zadnjih desetak godina.

Korijeni utjecaja benda leže duboko u počecima garage rocka, počevši od ’60-ih. naovamo, a pametnim kombiniranjem tadašnje i sadašnje aktualne svjetske rock scene uspjeli su napraviti odličnu kemiju koja je dobila klimaks na “H Is For Heretics”. Razlozi su jednostavni za ovu tvrdnju jer je bend na neurotične gitarske dionice nadogradio ritam koji slušatelja vuče ka divljem provodu (zato nemojte slušati album u autu jer će papučica gasa stalno biti stisnuta do kraja).

Svi pravi rockeri, pa tako i ‘Heretici’ imaju mnoštvo solaža u svojim pjesmama. Dok kod mnogih bendova one zvuče vrlo neprirodno i na silu ubačene u skladbu, na “H Is For Heretics” sve teče prirodnim putem, na pravim mjestima su i bez nepotrebnog pretjerivanja u iskaljivanju na vlastitim instrumentima.

Kao jednu od dodatnih zanimljivosti albuma mogu navesti i gostovanje Remi (iz Elementala) na dvije skladbe. Na njima je odbacila svoj reperski izričaj i kao kameleon se prilagodila traženom zvuku, pa u “Hey Girl Hey Men” zvuči vrlo zavodljivo, dok na bonusu “Lupam urlam” uzima u većoj mjeri ‘glavni mikrofon’ u ruke.

Upravo “Lupam urlam” je jedina pjesma otpjevana na hrvatskom, dok su ostale standardno, kao i na prvom albumu, na engleskom. Tu opet možemo postaviti vječito pitanje zašto kod nas u većoj mjeri ne uspijevaju ‘englezi’, a jednako vrijedni stranci koji također pjevaju na engleskom su dignuti u nebesa.

Vjerujem da se tu iščitava lijenost i nepovjerenje našeg puka u istraživanju domaće glazbe, posebno one koju mnogi karakteriziraju kao ‘alternativu’. Šteta, jer ne vidim zbog čega bi bendovi poput nekad The Babies ili danas Erotic Biljana And His Hereticsa, My Buddy Moosea, Ruiza, The Chwegera i drugih bili manje vrijedni od npr. Franz Ferdinanda, Arctic Monkeysa i srodnih bendova unutar granica Lijepe naše. Mislim da mi to još duže vrijeme neće biti jasno, pa najbolje da se vratim samom albumu…

Sam album kreće čisto rockerski, pozivajući na revoluciju, i to rock’n’roll revoluciju. Ova pjesma bi mogla postati himna svih mladih rockera koji su otprilike u isto vrijeme krenuli sa sviranjem u nadi za proboj podosta zatvorene scene koja se lagano širi nizom kvalitetnih rock proizvoda zadnjih nekoliko godina.

Uvod u “Valentine’s Day Massacre” me podsjeća na najbolje dane The Hellacoptersa, “No Ma’am” je siguran koncertni zgoditak na kojeg će se svi razvaliti, “Good Ass Bad Shoes” je prava rock brijačina, dok ‘regularno finale’ pripada “Burnside Blues” u kojoj se gitare sinkronizirano ‘rastavljaju’ tijekom cijele skladbe.

Razlika između “Superstickya” i “H Is For Heretics” je nešto više od tri godine i to se dobro osjeti na novom albumu jer je zreliji nego prvijenac. Za to vrijeme, bend je napredovao svirajući i učeći od mnogih velikana garažne rock scene što se osjeća od prvog takta albuma.

Gledajući rock scenu u posljednjih godinu dana, izdalo se podosta dobrih i odličnih albuma, a nitko od ‘velikih’ (Hladno pivo, Majke, Let3, Pipsi…) nije izdao album u ovoj godini što odaje dojam da će ‘alternativna’ scena samo rasti i postepeno zamijeniti ‘stare rockere’.

Iako je Gatuzov “!” izdan krajem prošle godine i dalje ga smatram kao temelj nove rock generacije, a “H Is For Heretics” mu je vrlo blizu, a jedina mana za hrvatsko tržište mu je engleski jezik!