Blackie opet u top formi

Što reći, a da se već ne zna o bendu koji me, kao možda i mnoge druge, zajedno s Maidenima ‘uveo’ u metalne vode. O bendu kojeg mnogi doživljavaju jednim od najvećih uopće i koji je u osamdesetima punio ne samo dvorane već i stadione. A da im je Metallica bila predgrupa, to možda mnogi mlađi metalci ne znaju, što je također jedan od dokaza njegove veličine.

Danas, ali i već duže vrijeme, omjer popularnosti između ta dva benda bitno je drukčiji, no, objektivno rečeno, W.A.S.P. je i dalje veliki bend koji stvara vrhunski heavy metal, što se za aktualnu Metallicu baš i ne bi moglo reći. No, na stranu te i takve, ovdje potpuno nebitne usporedbe.

A zašto je W.A.S.P. veliki bend, gledajući ga s muzičke strane, u to se i naša publika mogla uvjeriti na, ne tako davnom, koncertu održanom u zagrebačkoj Tvornici, kroz, nažalost, preoskudni repertoar. Ali ipak, bilo je kratko i slatko. Taj je koncert održan u sklopu “The Neon God Toura 2004.”, nakon izlazaka albuma “The Neon God: Part 1 – The Rise” i “The Neon God: Part 2 – The Demise” te iste godine.

Godine između tih događanja i izlaska novog albuma protekle su u brojnim kontroverzama, vezanima uz izmjene postava, pa i prekida suradnje sa Sanctuary Recordsom. No, niti tu nije kraj. Za novi je album potpisan deal sa SPV, no, i to, začudo, nije bio kraj lutanjima, pa je i ta, jako kratka suradnja završena prije nego je i počela, te je u konačnici trinaesti album objavila etiketa Demolition Records.

Sve to nije previše utjecalo na njegovu kvalitetu, koja bi se bez pardona mogla usporediti s najboljim albumima, klasicima “W.A.S.P.”, “The Headless Children” i “The Crimson Idol”. Dakle, ovaj je album vrlo lako opisati, jer je prezentirao pravi, ‘waspovski’, dinamitni heavy metal sa svim karakteristikama na koje nas je Blacky privikavao godinama i kakve jedan metal album mora sadržavati.

Puno energije, žestine, čvrstine, melodije, fantastičnih gitarističkih prezentacija, urnebesnog, ali skladnog ritmičnog bubnjanja, unikatnog pjevanja, i sve to s puno ljepljivih catchy elemenata, ali i klavijatura, koje materijal usmjeravaju u pravcu hard rocka.

Sve to naprosto prisiljava slušatelja da ostane zalijepljen za ovaj album, preslušavajući ga bez preskakanja trackova. S obzirom da je u muzičkom dijelu sve jasno, spomenut ću da je tekstualna tematika vezana na opće društvena američka događanja, naročito na ona nakon 11. rujna. A zna se da američka politika i aktualni predsjednik nisu baš presimpatični Blackieu, pa se toga indirektno i direktno dotaknuo u više navrata. Ideje za neke pjesme, poput one za epsku “Heaven’s Hung In Black“, proizašle su i iz američke povijesti, u ovom slučaju govora Abrahama Lincolna.

Kad već navodim neke naslove, reći ću da ih je na “Dominatoru” devet, i to redom vrhunskih, od kojih je svaki kandidat za osobnu himnu. Za tako nešto ja sam odabrao “Take Me Up“, a tu je i tek malo slabija, rockerskija “Deal With The Devil“.

Definitivno, ovo je jedno od rijeđih metalnih izdanja izašlih u novije vrijeme uz koje mogu provoditi sate i sate bez da mi dosadi. Što još reći, osim da se Blackie, nakon desetak i nešto godina tavorenja u prosječnosti ili malo iznad nje, vratio na velika, donedavno samo odškrinuta, a od sada za njega opet širom otvorena vrata.