Black Rebel Motorcycle Club dokazali: rock i droga idu zajedno

Ovog smo ljeta u Zagrebu, nakon više od desetljaća ponovno mogli vidjeli rock atrakciju koja je bila iznimno popularna na početku milenijskog procvata malih bendova. Malo su se promijenili, ali BRMC su i dalje dobri.

Black Rebel Motorcycle Club su 2009. izdali svoj prvi album uživo i jednostavno ga nazvali “Live“. To izdanje i dalje smatram kao jedno od najboljih jer ima gomilu zanimljivog materijala kojeg treba prostudirati. Tko uzme vremena, sigurno neće požaliti. “Live” je izašao pred “Beat The Devil’s Tattoo“, a i sada s novim live albumom se očekuje i pravi studijski album (nadajmo se da će uskoro).Dio problema s isčekivanjem novog materijala se nalazi u bolesti bubnjarice Leah Shapiro koja je morala na tešku operaciju i nije bila sposobna bubnjati jedno vrijeme. Odlično su se prisjetili ideje s novim live albumom da se to vrijeme popuni. Za to je poslužio nastup iz Pariza koji se održao za Valentinovo 2014. u Theatre Trianon.Ono što se moglo primijetiti i na nedavnom zagrebačkom nastupu, to se osjeća i na ovom izdanju. BRMC je postao više meditativni bend uživo s nizom laganijih pjesama gdje dolazi do izražaja ona njihova druga strana koja teži jednom soulu i gospelu. Naravno, sve u formi rock glazbe.

Kroz 24 skladbe koliko album sadrži, nanizale su mnoge pjesme zbog kojih smo ih i zavoljeli još iz vremena prvijenca “B.R.M.C.”, pa naovamo. Album je sačinjen s mnogo hitova, bilo da su oni bržeg ili sporijeg karaktera, ali dojam jest da danas BRMC i ipak traže neki drugi i drugačiji smisao svoje glazbe nego na početku svoje karijere.

Samim izvedbama se nema što nadodati ili oduzeti, to je klasičan BRMC koncert vrlo jakog naboja. Igra svjetala (INmusiče, kako si pogriješio što si ih stavio po danjem svjetlu) je dio koji dodatno zaigra cijelu atmosferu. Oni kao mračnjaci, s različitim svjetlosnim efektima dobivaju na ekspresivnosti različitim svjetlima, pa se sam dojam može činiti vrlo čaroban, posebno u tim sporijim pjesmama koje možda i trebaju dodatan podstrek.

Osim same koncertne snimke u audio i vizualnom obliku, “Live In Paris” nam donosi i dokumentarac Yane Amur “33.3%” koji nam pokazuje mnoge snimke s turneje te intervjue s članovima benda u kojima su se oni ogolili do kraja, priznali i neke stvari o kojima mnogi ne bi progovorili ni pod razno.

Kroz dokumentarac su iskazali svoje mišljenje i o drogama. Dosta izvođača ne voli priznati da koriste ili su koristili droge, ali BRMC s time nemaju problema. Robert je rekao da ne želi ispasti kao da se sad svi trebaju drogirati, ali da droga ponekad oslobodi čovjeka i daje mu ideje kojih se čist ne bi mogao sjetiti. Priznao je da su one i mnogo utjecale na njegovo odrastanje, da se dugo vremena uništavao dok nije došao na pravi put…

Također su otkrili da su već nekoliko put bili pred raspadom, da su se mnoge stvari izdogađale u kojima nisu imali motiva dalje, ali da su zajedno ipak smogli snage da nastave. Na te situacije je mnogo utjecao odnos s bivšim bubnjarom Jagom koji je nekoliko put odlazio iz benda…

Štancanje live albuma ili raznoraznih kompilacija često nema smisla (primjer The Rolling Stonesa) osim da se fanovi malo ohlade u isčekivanju pravih stvari, odnosno koncerata i albuma. Kad vidimo u kojem stanju je došao “Live In Paris”, jasno je da nije moglo drugačije, nečim se rupa morala popuniti tijekom oporavka Leah Shapiro.

Kad uspoređujemo ovaj live album s onim iz 2009., jasno je da ovaj nema toliku moć. Dio leži u spomenutoj setlisti gdje se tek u drugom dijelu koncerta počinje razvijati kako treba, ali i dodataka ima mnogo manje, ali… Fanovi će biti sretni, a zbog njih je ovo i složeno.