Black metalci postaju triphoperi

Ovaj naslov trebao bi biti sukus cijele recenzije, jer zbilja se to dogodilo. Kad se sjetimo Metallice i njihovih opetovanih promjena iz metalaca u rokere, pa opet u neke čudne metalce, bio je to šok za cijeli glazbeni svijet.

Kad Madonna u svojoj dugoj karijeri promijeni apsolutno sve žanrove koji postoje (dobro, još nije snimila album inspiriran Dimmu Borgirom) ili kad Robbie Williams snimi album u čast electro-popa, ljudi ih gledaju kao umjetnike i svi razočarani samo odmahnu rukom. Ali da je neki bend još početkom 90′ svirao čisti skandinavski black metal, a sad pišem o njihovom trip-hop albumu, ne događa se često.

Upravo to se dogodilo Norvežanima Manes, kojima mogu samo skinuti kapu što su pod istim imenom i sastavom preživjeli sve te promjene i nastavili uživati u glazbi. Ali, potpuno drugačijoj. Koncerti koje su održavali s bendovima kao Isis, Katatonia, Fantomas ili My Dying Bride uvijek su bili drugačiji i posebni. Sada su promijenili izdavača i skroz preokrenuli ploču.

Ako je ovo negdje i ostavilo povezanost s metalom i distorziranim gitarama onda se to možda odnosi na industro-rock dijelove s elektronskim prizvucima, ali ja bih ovome albumu prije nalijepio etiketu nekakvog trip-hopa, hip-hop pjevanja (povremeno) i electronice u stilu Mike Pattona na Peeping Tomu (naravno, manje kaotično). Odmah je to postalo jasno na “Deeprooted” i forica “Come To Pass” koje se ni Björk ne bi posramila.

Pjevanje me na albumu najviše zbunjivali jer svako malo se mijenja pjevač, a jezik skače iz francuskog na engleski. Od snenog mračnog repanja do visokih vokala koji sada nakon black metala više vuku na prog-rock spiku. Osobno su mi najbolje stvari albuma skroz lagana chill-out depresija “Last Light” i “Nobody Wants The Truth” koja se najbliže približila bendovima kao Isis.

“My Journal Of The Plague Years” najšire je plesala od triphopa do kaotičnih distroziranih dijelova (samo malo vuku na metal). Na kraju me ugodno iznenadila elektronska “The Cure-All” i spooky rockerska “Transmigrant“.

Ovakve stvari zvuče kao da su snimljene za neki film, i moram priznati da bi odlično pasale na neki psihotični soundtrack. Na kraju se ovo zbilja ne može nazvati rockom ili, nedajbože, metalom, jer takvi dijelovi, čak i zapakirani u programerski kaos zvuče nepotrebno, jer i bez njih ovaj bend super zvuči.

Nisam siguran kako bi neki black-metalac i vjerni fan sada trebao reagirati na ovakav zaokret, ali ja bih im, da sam u takvoj poziciji, svima ispsovao mater.

Osobno nemam nikakve veze s Manes i ovaj album mi je zato bio zbilja fora. Malo ga je teže opisati, jer su se maknuli od gitara i sada eksperimentiraju, ali dosta često uspjevaju ostati fokusirani, pa su im pjesme skroz dobre. Album se vrtio nekoliko puta u mom playeru i svaki puta mi je sve bolji i zanimljiviji.

Ovisno koliko će taj trend trajati, ovaj album varira od dobrog do vrlo dobrog. A ocjena će jako ovisiti o očekivanjima i stilu.