Black Country, New Road: Mladi genijalci

Da li je moguće da smo tako rano u godini dobili jednog od glavnih pretendenata za album godine ili barem za naj album nekih debitanata? Sasvim je to moguće… Black Country, New Road već nekoliko godina mnogo obećavaju i nižu odlične singlove, a još više frenetične nastupe: sada je to konačno sjelo na jedno studijsko izdanje koje malo koga može razočarati.

Već na prvi pogled, kada vidimo samo šest skladbi na albumu, jasno je da ovo nije tek još jedno uobičajeno izdanje, nego nešto što bi trebalo obradovati svakog glazbenog sladokusca. Preslušavajući tih šest pjesama ne dobivate osjećaj zamora jer svaka od njih ima toliko preokreta i dinamike da bi ih bilo teško zamisliti kada bi ih se skratilo, primjerice, za minutu. To vjerojatno ne bi bilo to, jer ne bi udaralo na taj način.

Priča o Black Country, New Road počela je najavnim singlovima “Athens, France” i posebno “Sunglasses” s kojima su skrenuli pažnju na sebe. Potonja pjesma je posebno dojmljiva jer je u novoj studijskoj verziji dobila još jednu minutu više u odnosu na video uradak koji je predstavljen u ljeto 2019.

Sad se vjerojatno pitate u čemu je tolika fora s Black Country, New Road…

Jednostavno, to su klinci koji su krenuli svirati indie rock/post-punk na vrlo neuobičajen način miješajući ga ponajviše s jazzom u vidu glazbenih formi i trubača. Generalno, namjerno sam iskoristio riječ klinci jer nekako mi je nepojmljivo da se toliko mlada ekipa uspjela toliko dobro nositi s toliko kompleksnim zvukom kojega su željeli predstaviti na svom prvijencu.

Dok eksperimentiraju sa zvukom, vjerujem da niti oni sami često ne znaju kamo će ih pjesma odvesti i to je to uzbuđenje koje često nedostaje kod mnogih izvođača danas, jer sve manje njih pokušava pomicati granice svog stvaralaštva. Kad tom urnebesnom glazbenom dijelu nadodamo i hrapav Isaacov vokal koji buba skoro sve što mu padne napamet, više u formi spoken worda nego pjevanja, čini se da smo dobili jedan od najbjesnijih i najčudnijih prvijenaca posljednjih godina.

Kritičari ne bi bili kritičari, a da ne spominju barem neki srodni bend radi bližeg i boljeg opisa zvuka nekog albuma. Ne želim uopće reći da rani post-punk izvođači (prvenstveno The Fall) nisu zaduženi za ono što Black Country, New Road nude, ali probat ću se držati njihovih suvremenika. Squid se čini kao najsličniji, ponajprije zbog gradacije pjesama, a uz njih, tu možemo osjetiti bijes Idlesa, vokalne interpretacije poput Shamea (posebno s ovog drugog albuma), dok eksperimentalni dio se svakako može usporediti s Black Midi. Ako su vam ti bendovi barem malo dragi, kombinacija svih njih će vam biti podjednako dobra.

Uvodna pjesma zove se “Instrumental” i kroz 5,5 minuta nas uvodi kroz sve ono što bi mogli očekivati na albumu (osim naravno pjevanja, što i sam naslov poručuje). Udaranje bubnja lagano se stapa s nekom elektro podlogom, pa uletava gitara, zatim i saksofon… Lagano građenje atmosfere nastavlja se tijekom cijele pjesme, pa “Instrumental” zvuči kao  vrlo plesni jazz.

Slijedi “Athens, France” gdje se upoznajemo s Isaacovim vokalom koji ovdje djeluje pomalo plaho. Nakon vokalnog uvoda krene i odlična instrumentalna igra u kojoj se bore gitare s puhačkim instrumentom, a ritam sekcija pomaže i jednoj i drugoj strani, pa potom opet šapat koji se nakon nekog vremena ponovno razvije u bljesak, pa opet letargija… Gradacijski gledano, “Science Fair” ima sličan format, ali je posebna na svoj način jer tu ima  improvizacija koje pjesmu vode praktički do noisea.

Tad slijedi centralna pjesma na izdanju, ali i njihove dosadašnje (istini za volju, zasad kratke) karijere – “Sunglasses”. Nakon nečega što na prvu djeluje kao naštimavanje gitare, počinje gitarski rif koji nas lagano navuče, a to odlično poprati i ostatak benda, te malo po malo odlazi sve u eksperimentalu. Negdje nakon polovice pjesme dolazi do totalnog obrata, krene post-punk rif i najfrenetičnije pjevanje/recitiranje do sad, pa pjesma eruptira u jednu od najboljih stvari koje sam čuo posljednjih godina…

E sad, bio bih u velikom problemu da je takav vrhunac u sredini albuma, a ne na samom kraju, odnosno da album nakon njega padne po kvaliteti, ali ovo ipak nije tek još jedan ‘običan album’. Najkraća “Track X” jest možda manje uzbudljiva jer je poprilično melankolična i lagana, ali iz nje izvire nevjerojatna ljepota, dok posljednja “Opus” jest čisto remek-djelo, kao neki indie rock baziran na tradicionalnoj židovskoj glazbi s povremeno nabrijanom psihodelijom i progresijom jedne The Mars Volte, pa sve zvuči kao idealni soundtrack za neki novi film s Boratom u glavnoj ulozi.

Ljudi su sve lijeniji u istraživanju nove glazbe, pa se nadam da ovaj album neće proći ispod radara, jer Black Country, New Road su jedan od najzanimljivijih, najuzbudljivijih i najeksperimentalnijih bendova koji trenutno stasaju na sceni. Osobno su me osvojili još u ljeto 2019., što su potvrdili prošle zime s nastupom uživo, dok ovaj album jest čista kulminacija tog talenta.

Da se vratim na sam početak recenzije… Bez sumnje, ovo će mi biti u samom vrhu, ako ne i najbolji album za 2021., iako je godina tek počela…