Bizarna mjesečarka

Album koji je malo tko mogao i želio dočekati na nož, obzirom da se radi o prvijencu vokala nekadašnje porečke Kulture, opravdao je sva svoja očekivanja i potvrdio status Đane Šegon kao jedne osebujne i nadasve atipične izvođačice.

I kako već u uvodnoj i najavnoj pjesmi “Male stvari” ‘imena nisu najvažnija’, već snaga vokala i karaktera koja je od samih uvodnih taktova primjetna kod Đane. Naime, u pjesmi autora Danijela Damjanovića, prethodnog kolege iz Kulture, ne postavlja se u položaj tipičan za ženski glazbeni izričaj, u kojem je žena u svojoj samostalnosti svojevrstan borac i pobjednik.

Naprotiv, Šegon je u dodiru s realnošću i svjesna da je ‘istina u malim stvarima’. Poznati dvojac iz Svadbasa, Pavle Miholjević i Jura Ferina, aranžirajući pjesmu pobrinuo se da ovaj temperamentni karakter bude u najmanju ruku zarazan.

Autoričina naslovna “Luna“, kao vjerojatno najintimnija pjesma i prva od nadolazećih balada, definitivno je svojevrsna definicija žena, koje su ‘prevrtljive i čudne’, ali uvijek na svoj način ‘lijepe i moćne’. Pomalo melankolične atmosfere, “Luna” ostavlja sadržaj i smisao slušatelju na volju, odnosno interpretaciju na više mogućih razina.

I iako se ogoljuje prvim dvjema pjesmama, Đana Šegon dokazuje svoj temperament u “Dišem“, govoreći kako joj je ‘čudan oblik zadovoljstva gledati svoju krivnju kako gubi svojstva’ koju je priznala ili će eventualno preuzeti na sebe u ostatku albuma. Bez obzira na suočavanje s emocijama, ona ima pravo na njih, bez obzira na prirodu.

Zanimljivo je kako se taj sraz suprotstavljenih riječi i upravo emocija naglašava udaraljkama i akustičnom gitarom koja je, unatoč tome što je u pozadini, dominantnija od električne, kao određen segment autoričine podsvijesti koji izbija na površinu.

To je još izraženije u nadolazećim “Dlakama“, kao najboljoj i najsnažnijoj pjesmi opusa, u svojoj sadržajnoj bizarnosti i instrumentalnoj hipnotičnosti. Pjesma u kojoj se vjerojatno najviše očituje utjecaj Kulture bio bi savršen materijal Freudu za psihoanalizu, čemu doprinose i prizvuci reggaea. Pjesma je vrlo manipulativna slušateljem jer ga neprestano navodi ka nekoj očekivanoj kulminaciji, ali ga brzo ‘smiruje’ upravo suprotnim – repeticijom koja još više utječe na vokalno-instrumentalno hipnozu oblikovanom bubnjevima i gitarama.

“Kobcem” Đana cinično i sarkastično progovara o mlađim ženama kao metama pogleda i nerijetko dodira mnogo starijih muškaraca pa joj se ‘ne sviđa kako ju gledate, gospodine’ jer ‘Vaše kćeri imaju njene godine’.

Eksplicitno suočavanje sa sličnim društvenim problemima o kojima se šuti Šegonovoj nije strano, no ona progovara na više implicitnoj razini, kao primjerice u “Sama na plaži“. Iako je i ovo pjesma jednako podložna seciranju i reinterpretaciji, bitna nit vodilja jest okruženje u kojem je odrasla i živi te govori o podređivanju potrebama drugih, najviše u turizmu kao u svakodnevici Poreštine. Usklici ‘mama’ i ‘tata’ dokazuju mladenački duh koji nipošto ne želi udovoljavati drugima nauštrb sebe i upravo je taj duh ‘umoran od nigdje nikoga’ želeći reći da je upravo izgubljen u moru stranaca, a mogao je ‘bit´ na nekoj gaži’.

Pozadinski zvukovi zrikavaca intenziviraju ironiju, ali i cinizam cijele situacije, ekvivalentno i “Superneonu“. Ako je progovaranje iz vlastita iskustva igdje primjetno, onda je to svakako to u “Superneonu” u kojem se jednako kao i dosad ostavlja otvorena interpretacija sadržaja, ali ipak u kontekstu osobne samostalnosti i slobode.

Potraga za nečim novim, neustajalim i svježim, a to je negdje, u svakom slučaju, iznad tla, odnosno tamo gdje tijelo ništa ne dodiruje, primjerice u Svemiru jer protagonistica tamo ‘nikad nije bila’. I kao što se radi o sadržajnom kontrastu, isto je primjetno i u vokalno-instrumentalnom dijelu gdje od ritmično mrtve patetike na početku naglo prelazimo u ritmično i melodijski bogat drugi dio pjesme u kojem se autorica više ne suočava sa sobom, već s muškarcem koji ju je upravo sputavao. Naglašene dionice bubnjeva ilustriraju divlje emocije. Odlično!

“Sklonište” je svakako jedna od stilski najsamostalnijih pjesama koja bi se najbliže mogla okarakterizirati kao svojevrsna anti-kabaret himna. Morbidna atmosfera koju priziva prividan je povratak nekoliko desetljeća udaljenu prošlost. Polurecital naglašen kontrabasom i klarinetom, harmonijom i, ako ga tako možemo okarakterizirati, diskontinuitetom vokala.

Ako je u “Dlakama” spomenuta bizarnost, onda je to svakako minorizirano “Zagorom” kao uglazbljenim receptom čiji su sastojci atavizmi i aveti prošlih sustava i njihovih protagonista. Nesumnjivo je da će se prvim slušanjem steći dojam besmislenog nizanja riječi radi postizanja rime, no svaki element je promišljen.

Naoko bizarna, ova funky igra s anglizmima i germanizmima kao ekvivalentima nanizanim hrvatskim ‘sastojcima’ (miš-mouse, kuća-house, sivo-grey), kao što već rekoh, odabran je miks nepovezanih misli (već se tu vidi paradoks) i stavova upakiran na satiričan i pomalo podmukao način. Osim kritike bivših sustava, ovo je i reakcija na već spomenutu averziju prema robovanju turizmu, iako se naoko čini kao bezazlena obrada istoimene pjesme Central problema.

Đana Šegon je kao osebujan vokal neusporediva s ostatkom hrvatske scene upravo zbog sveprisutnih vokalnih distorzija. Nježnost i glatkoća nipošto nisu atributi njezina glasa. Međutim, glasovne mogućnosti odavno su neupitne i “Luna” je stoga samo nastavak onoga što smo mogli čuti od Kulture koja, po meni, nije bend ili projekt iz prošlosti, već samo nastavak u samostalnom radu Đane Šegon, koja je ipak ostala dosljedna naslijeđenom zvuku benda i cijelom pozadinskom spektru glazbenika koji su radili na albumu prvijencu.

Stoga “Luna”, stvorena po provjerenoj recepturi, nipošto nije album koji se posluša ili konzumira sezonski, već zbog svoje vokalne i instrumentalne raznolikosti preslušava iznova sa spoznajom novog smisla i prirode upravo svakim novim slušanjem.