Bit će prokleto depresivno nakon Popa

Iggy i dalje suvereno jaše prostranstvima rock glazbe u potrazi za novim umjetničkim oazama.

Ovog puta pronašao ju je u genijalnom Joshu Hommeu, pokretačkoj sili stoner rock velikana svima poznatih pod imenom Queens of the Stone Age.

Zaputivši se s njim u pustinjski krajolik nacionalnog parka Joshua Tree (ondje se nalazi Hommeov studio), 68-godišnji buntovnik okrenuo je još jedan list u bogatoj karijeri, oponašajući tako na neki način glazbenog kameleona Davida Bowiea. Baš poput pokojnog prijatelja koji je zaslužan za uskrsnuće njegove karijere krajem ’70-ih, kad mu je bezrezervno pomogao prilikom kreiranja dva vrhunska albuma (“Idiot” i “Lust for Life”), Iggy Pop voli se uvijek iznova redefinirati kao umjetnik, a posljednjih godina to radi radikalnije nego ikad prije. “Préliminaires“, odličan i nepravedno potcijenjen album, bio je prvi snažniji zaokret u zvuku iz Iggyeva ‘novog’ doba. Inspiriran Houellebecquovim romanom “Mogućnost otoka”, frankofil u njemu odlučio se za iskušavanje ovladavanja ljubljenim mu jezikom. Iako se u tri pjesme otpjevane na francuskom, među kojima je i odlična obrada jazzy stvari iz 40-ih (“Les feuilles mortes”) vrlo lako može primijetiti tvrdi američki akcent kojeg se pjevač ne može riješiti, taj šansonijerski karakter albuma Iggyu je odlično legao pa je, očito svjestan toga, tri godine kasnije objavio i svojevrsni nastavak ove avanture, nazvan “Apres”. Ovdje je ton još nježniji, a vrlo dobrim obradama Pop je odao počast francuskim velikanima kao što su Serge Gainsbourg, Édith Piaf, Georges Brassens, Henri Salvador i drugi…Nakon tog romantičnog izleta u Francusku, stari lisac vraća se žestokom punk rock zvuku i zajedno sa Stoogesima proizvodi “Ready To Die“, jedno od boljih studijskih izdanja iz 2014. godine. Prije mjesec dana objavio je i EP “Leaves of Grass”, zajedno s njemačkim duom Tarwater te nadahnutim multiinstrumentalistom Carstenom Nicolaiem, poznatijim pod imenom alva noto, na kojem se, kao što i samo ime izdanja sugerira, glazbenici bave Withanovim pjesmama iz spomenute zbirke.

Kao da ni to nije dovoljno, neuništivi Iggy proljeće nam nagovješćuje uratkom u kojem se dobrim dijelom oslanja na Hommeovu stilistiku, posebice na posljednje djelo Queensa, “Like Clockwork“. Iako se ne radi o njegovu najboljem radu u karijeri pa čak ni najboljem solo albumu, Pop i ovdje pokazuje kako se odlično snalazi u bilo kojem žanru pa tako i modernom, prozračnijem stoner rocku kojeg nam je Homme demonstrirao na posljednjem albumu svog matičnog benda.

Već od “Break Into Your Heart“, prve pjesme i jednog od tri singla koji su najavili album, osjeća se snažan pečat Iggyeva ‘pokrovitelja’. Brojni vokalni prijelazi, amplitudni karakter pjesme i prepoznatljiv, paralelno rezak i potmuli zvuk gitare – sve su to odlike Hommea, koje ga, baš kao i Jacka Whitea, čine jedinstvenim promotorom modernog rocka.

“Gardenia” je još jedna stvar s predznakom hita, koja me iz nekog razloga podsjeća na Lanegana u ‘light’ fazi, a Hommeov back vokal savršeno nadopunjuje cijelu priču, baš kao i u ranije spomenutoj pjesmi.

U riječima pjesme iščitava se Popov doživljaj stvarne Amerike koja se događa u jeftinim motelima s neukusno odjevenim prostitutkama, mirisom benzina i ostalim detaljima koji slušatelju ostavljaju jake mentalne slike, baš kao što je to svojedobno radio i roman “Sarah” J.T. Leroya. Takva fabularna struktura nastavlja se graditi i u pjesmi “American Valhalla”, čiji je sam naziv vrlo jasna simbolika. Nažalost, kvalitetu stihova izvedba ne prati u stopu, a sličan obrazac ponavlja se i u sljedeće dvije pjesme (“In the Lobby”, “Sunday”), zbog čega je sredina albuma njegova uvjerljivo najslabija točka.

No, u pjesmi “Vulture” ponovo sve sjeda na svoje mjesto. Gitarski zvučni zid i Popovo izvikivanje naslovne riječi popraćeno glasanjem koje podsjeća na hibridno stvorenje nastalo spajanjem DNA kojota i Indijanca savršen nam, gotovo stripovski plastično, dočarava jezivu scenu nekog naturalističkog vesterna.

Još jedan briljant predstavlja “Paraguay“, epski closer ovog neujednačenog, no ipak vrlo dobrog i zanimljivog ostvarenja kojim Pop poručuje ne samo da je živ, već i da ne prestaje istraživati granice svoje kreativnosti, ali i reći svijetu ono što ga ide, a to je sljedeće: “You take your motherfucking laptop and just shove it into your goddamn foul mouth and down your shit heel gizzard…“.

Iggy nam aktualnim albumom daje nadu u rock koji možda nije savršen, no itekako je hrabar, iskren i zanimljiv. On je neodoljivo luda zvjerka koja poput Bowiea neće posustati do samog kraja, a posljednje će mu riječi valjda biti: “Jebite se, svi vi lažni smradovi“. Upravo zato će biti prokleto depresivno u vremenu nakon Popa koje, toplo se nadam, neće još dugo stići.