Billy je još uvijek – idol

Najveći punker među ‘šminkerima’ i najveći ‘šminker’ među punkerima, zadnjih se godina polako, ali sigurno, vraća na scenu, pokazujući zašto je bio jedna od ikona ponajboljeg muzičkog desetljeća uopće.

Iako već više od dvadeset godina nije snimio zanimljiviju pjesmu, a kamoli cijeli album, ostavština iz osamdesetih (pokoja i iz sedamdesetih) toliko je moćna da ju je, očito, nemoguće iscrpiti.

Bilo da se ona plasira kao u, nedavnom, kompilacijskom ‘best-of’ audio, ili, što je daleko bolje za čuti, u ovakvom, vizualnom formatu. Čisto iz objektivnih razloga, jer studijske reciklaže ne donose ništa što se ne zna, dok se s onima u koncertnim varijantama daleko realnije može sagledati njihovo aktualno stanje.

Možda je, ako je, nekome to pomalo i neočekivano, no njegova kombinacija popa, rocka, punka i new wavea nesumnjivo je i dalje poprilično zanimljiva i privlačna, a i što jest jest, iako mu se, kao i većini, dogodi pokoji ‘fuš’ (npr. u “Rebel Yell“), i dalje je jako dobar uživo.

U biti, sve je s muzičke strane kvalitetno odrađeno, svirka je zaista dobra, autohtona, vjerodostojna i nabijena, baš kao i vokalna izvedba. A to je ipak, uz punu Billyevu dominaciju na stageu, koja ‘dopušta’ isticanje i ostalih individualnih kvaliteta, daleko najvažnije. Istina, kako i ne bi bilo kad je u bendu Steve Stevens, koji je u svemu pratio Idola početnih godina solo-karijere (1981.-1986.), i nakon čijeg je odlaska, realno, i Idolova karijera počela stagnirati.

Dio ekipe je i jedan od najboljih svjetskih klavijaturista Derek Sherinian (ex-Dream Theater, ex-Alice Cooper, ex-Yngwie Malmsteen…), pa Stephen McGrath (bas) i Brian Tichy (bubnjevi, ex-Slash’s Snakepit, ex-Foreigner…). Osim što dobro pjeva, Idol i dalje dobro izgleda, očito je da je ponosan na svoju liniju i mišiće, pa je tijekom koncerta, koji je snimljen lani u srpnju u ispunjenom čikaškom Congress Theatru, promijenio nekoliko majica.

Pokazujući svoju savršenu figuru pred nekim novim mladim ‘curkama’, koje sada, baš kao i njihove vršnjakinje prije dva i pol desetljeća, zauzimaju prve redove u publici, Idol i dalje igra na svoju jaku kartu, i neće je imati problema ‘materijalizirati’, jer doista, malo tko bi mu dao skoro pa 54 godine koliko je imao na tom koncertu.

Takva fizička forma omogućava mu stalni ‘moving’ na stageu bez većih napora, pa bi mu s te strane mnoge tjelesno izdeformirane generacijske kolege sigurno mogle biti zavidne. Naravno, i na hitovima koje je imao, i očito je da ih još ima, da su još važeći, s rokom ‘trajno’, a od onih većih ovdje je izostavljen tek “Sweet Sixteen”, što znači da će svi njegovi obožavatelji moći istinski uživati u ovom materijalu, jer će naći sve što od njega očekuju.

Koncert u svojih 70 minuta nudi isključivo spomenuti koncert, bez ikakvih dopuna, što znači da se može birati jedino između pregleda cijelog nastupa ili pojedinih naslova. Plus, naravno, mogućnost izbora kvalitete sounda, koji nudi Dolby Digital Stereo, Dolby Digital 5.1 i DTS Surround Sound varijante.

A Billy Idol i (sada nešto izmijenjena) ekipa nude doista dobar nastup kojim ispisuju pozivnicu za posjet njihovim koncertima. Samo da ne bude više novih studijskih albuma.