Billie Eilish “Happier Than Ever”: Jel’ vam draža ‘stara Billie’ ili sretnija Billie?

Billie Eilish prvi put je pažnju svijeta privukla na sebe kad je 2016., kao cura od jedva 14 godina, na SoundCloudu objavila pjesmu “Ocean Eyes“. Otad se štošta promijenilo: Interscope je 2017. pokupio i pustio njezin prvi EP “Don’t Smile At Me”, a dvije godine nakon i prvo studijsko izdanje “When We All Go To Sleep, Where Do We Go?“. S obaju izdanja gotovo svaka pjesma je postala singl ,a time i hit, a Billie je, da skratim priču, postala najmlađa osoba, prva žena i jedini glazbeni umjetnik ikad koji je iste godine osvojio nagradu Grammy u četirima glavnim kategorijama. Prevrtimo malo unaprijed i eto nas u najvrućem dijelu 2021. u iščekivanju njezinog drugog albuma “Happier Than Ever” na kojem je zadatak da pokaže je li Billie jedna od onih s debijem toliko dobro posloženim da ga nijedno naredno izdanje neće uspjeti nadmašiti (looking at you, Interpol), ili tu još ima ‘lufta’ za razvoj, a time i za nove vrhunce. Ono što me još više zanimalo je koliko se na albumu osjeti emotivno stanje jedne cure koja je postigla nezapamćeni globalni uspjeh dok još nije ni izašla iz tih (ne)sretnih teen godina – da, guglala sam da provjerim, Billie u ovom trenutku ima 19 godina. Posljednji desetak dana provodim u slušaoni albuma da čujem kako diše ‘nikad sretnija’ Billie.

Jesu li pjesme sretnije no ikad dosad?

Billieinih starih čudovišta ispod kreveta možda više nema, ali zato su ih zamijenila nova, bilo ona tipična ili atipična za njezinu dob. Promišljanja o odrastanju, mračnoj strani društvenih mreža, rezanju toksičnih odnosa i postavljanje sebe na prvo mjesto mahom su glavni motivi ovog albuma. Ukratko: album ima coming of age vibru u kojoj je naša junakinja nesigurna, ali slavna cura u posljednjim trenucima teen godina.

Billie istovremeno proživljava probleme karakteristične za tinejdžerice, ali i one poznate samo onima koji život žive pod povećalom. Primjerice, u pjesmi “NDA” Billie je ‘skuhala’ lika od kojeg potom traži da potpiše ugovor o tajnosti kako njihovu vezu bez obaveza novinari ne bi razvlačili i secirali do najsitnijeg detalja po svim trashy tabloidima. Da je Billie ‘pregrijana’ od života za kojeg si svi daju pravo komentirati pjeva u “Overheated“, dok “Goldwing” zvuči kao upozorenje prije nego što izabereš život slavne osobe (fun fact: u pjesmi je simbolično korišten prijevod Rgvede, zbirke himni na Vedskome sanskrtu koja se smatra jednim od četiri najsvjetija vjerska teksta hindusa). No, ništa ne udara u srž više od introa u “Overheated”. “Not My Responsibility” je pjesma, ma bolje rečeno statement, u kojem Billie izravno proziva sve one komentare na internetu sarkastičnim postavljanjem pitanja s ciljem da im udovolji: Would you like me to be smaller, weaker, softer, taller? Would you like me to be quiet? Do my shoulders provoke you? Does my chest? Am I my stomach? My hips? The body I was born with. Is it not what you wanted?

“Happier Than Ever” jako je poetičan album koji pokušava postaviti Billie na svojevrstan pijedestal, počevši od likovnog oblikovanja albuma koje odiše ranjivim, anđeoskim motivima, do retro zvuka kojeg Finneas i Billie prizivaju. Iako naslov albuma obećava nekakvu novu, potpuno ostvarenu Billie, stihovi daju do znanja da je možda istina da je sretnija u svojoj koži nego ikad ranije, no dalek je put do toga da se osjeća realizirano – što i je normalno. I tu leži nešto s čime se svi možemo povezati, nešto što nadilazi nama običnim ljudima nepoznate probleme sjajnog, ali i mračnog života slavne osobe. Naime, “Happier Than Ever” možda je prepun referenci na Billieno stanje nakon burnog uspjeha, ali temelji se na normalnim tjeskobama kojih nijedno odrastanje nije lišeno. Uvodna pjesma “Getting Older” slama one ružičaste naočale kroz koje smo kao djeca gledali stihovima kao što su I wish someone had told me I’d be doing this by myself i Things I once enjoyed… Just keep me employed now. 

U Billienom pisanju odrastanje nije samo unutarnji proces – do njega dolazi i rezanjem toksičnih odnosa. “Getting Older” se pretapa u “I Didn’t Change My Number“, koja se tematski nastavlja na prethodno puštene singlove “Lost Cause” i “Your Power“: vrijeme je za opraštanje od odnosa koji ne donose ništa pozitivne i za lekciju o vlastitoj vrijednosti. Pjesma “Happier Than Ever” – koja se kasnije, na moje oduševljenje, sasvim neočekivano pretvara u rock baladu, završava jednostavnim, a efektnim riječima: Just fucking leave me alone.

U Billieinoj coming of age priči ima i nešto više od tjeskobe, udaljavanja od ljudi kojima ne vjeruje i učenja o samopoštovanju, a to je i otkrivanje vlastite senzualnosti u pjesmi “Billie Bossa Nova”. Tu se pomirila sa svojom nježnijom stranom, a s grubom stranom se obračunava u zločestom blizancu od bossa nove – u pjesmi “Oxytocin” u kojem upozorava svoje ljubavnike da je bolje da pripaze leđa. Drugi album Billie Eilish itekako funkcionira u stvarnom svijetu, sve od otkrića romanse u cvatu u “Halley’s Comet” preko slomljenog srca u “Male Fantasy”, pa do egzistencijalnih propitkivanja u “Everybody Dies”.

Je li hajp opravdan?

Je li hajp za Billiein novi album opravdan ili je amaterski upao u zamku drugog albuma? Pa, ajmo ovako: mislim da je prethodni album bio savršeno zaokružena cjelina, dok bih ovdje rekla da bi bi bilo slađe da je – kraće. Čini mi se da je 16 pjesama previše, a posljedica je ta da se zbog nekih tek prosječnih stvari vrlo lako izgubi fokus od onih sjajnih. That being said -ovo je jedina problematična stavka albuma.

“Happier Than Ever” bježi od pjesama na koje smo se navikli na “When We All Fall Asleep, Where Do We Go?”. Bježi od zvuka nalik soundtracku za noćne more ispunjene itekako stvarnim čudovištima ispod kreveta, a umjesto toga prelazi na teren nježnih balada, ukulela i bossa nove. Još važnije – bježi s poznatog terena u nepoznato, što je uvijek pohvalno. Očito je: Billieino odrastanje tek počinje, a isto vrijedi i za njezin stil – nikada neću shvatiti negativne kritike zbog toga što netko raste i razvija svoj zvuk. Nekako mi se čini da bi ti isti ljudi prigovarali i da je album nastao na sliku i priliku prethodnog, samo bi tada posegli za argumentom da je ‘to sve već viđeno’.

“Happier Than Ever” nije upao u zamku drugog albuma, ali nije ni nadmašio debi. Međutim, postigao je veliki uspjeh: razbio je one početne spekulacije da je Billie samo industry plant koja će završiti s one hit albumom i dokazao da cura zna razmišljati svojom glavom. Ukulelast album sigurno neće biti svima po guštu, ali za nostalgike ima i par stvari u điru ‘stare Billie’. Zapravo se sve na kraju svodi na to što preferirate – staru Billie ili sretniju Billie. Ako vam se sviđaju obje persone kao i meni – album vas neće razočarati.