Bijes i optimizam

Grupama se često pripisuje ‘prokletstvo drugog albuma’. Neki su po tom principu ili bolje, nekoj uvriježenoj floskuli, upravo Diskurz nepravedno otpisali nakon što se, par godina unatrag još uvijek aktualna, originalna punk-trojka usudila snimiti i objaviti ploču “Nova stvarnost“.

Osobno me totalno zbunila nekolicina, u to vrijeme krajnje negativno nastrojenih kritika na račun tog albuma… Poput male djece, kritičari bi iznova naklapali o prodanosti, nemaštovitosti ili napuštanju punk-ideala… Čudno je koliko je teško nekome dati šansu ako se taj netko iole usudi iskoračiti iz šablone koju mu je javnost namijenila. Diskurz se s idejom vječnog punk-benda naprosto nije slagao, niti takvim namjeravao ostati, odlučivši upravo tom svojom drugom pločom svima reći jedno veliko “Ne!“. I u tome je definitivno uspio.

“Nova stvarnost” hrabar je iskorak iz punk-zvuka u nešto konkretnije i izazovnije, a prošavši svoj trnovit put od ‘nekih novih klinaca’ do iskusnog i profesionalnog kolektiva, Diskurz su svojim najnovijim albumom “Puls” stasali u zavidne mlade alternativne rock-snage.Možda spadaju u preinformiranu generaciju koja ima i previše toga ponuđenog na pladnju da stvara, ali kod Diskurza, slučaj pokazuje ipak drugačije stanje stvari – oni su naprosto na vrijeme shvatili i prihvatili izazov ‘praznog bijelog papira’ kao najidealnijeg načina realizacije vlastitih ideja, pritom odbacivši medijski generiranu sliku sebe kao ‘spasitelja’ u okviru pojedinog žanra. Pompa oko njih bila je, doduše, itekako opravdana u vrijeme prvijenca “U protivnom“, koji p/ostaje zasluženi klasik među albumima novije generacije.

Pritom, u takvom kontekstu Diskurz nije teško promatrati i kroz prizmu jednih (i jedinih) Paraf. Prisjetimo se kako su i Paraf nakon prvog velikog punk-praska iznenada ‘okrenuli ploču’ i prerasli u jednako velik, kreativno zreliji post-punk bend – a pritom su zadržali vlastitu subverzivnost i provokaciju. Diskurz je nakon prve ploče učinio, ako već ne identično, onda barem nešto slično i jednako zanimljivo – i to ne nužno zato jer mu je punk ispunio svrhu kao prolazna stanica, već iz razloga što je na vlastitom prvijencu izvorna trojka dala svoj maksimum i nastavila se muzički rapidno razvijati.

Njihov prvotno stvoren punk-zvuk samo su oplemenili masivnijim i eksperimentalnijim zvukom (čemu u prilog dodatno ide i tranzicijski EP uradak “U raljama“, izvorno namijenjen kao filmski soundtrack). Današnja većinska publika uglavnom nije spremna na išta malo pomaknutije, ostavši rastrgana između nostalgije i slušateljske površnosti. Međutim, to nije pokolebalo Diskurz da budu uporniji i nastave stvarati s jednakim entuzijazmom. I dok je njihov drugi album “Nova stvarnost”, kao i popratni mu, spomenuti eksperimentalni EP uradak, zbog površne javnosti donekle pretrpio sklisko tlo, njihov sadržaj s vremenom će dobiti na vrijednosti, jer predstavlja odličnu uvertiru u ovaj, treći album, za koji slobodno možemo reći kako je Diskurz njime opravdano dosegao svoj (prvi) kreativni vrhunac.

Masivan i težak, ali i optimističan – tako bi se dalo opisati “Puls”. Mrak je ovdje tek tanka opna, koja brzo popusti pod naletom buke i tog bijesnog optimizma. Naslovna pjesma (ujedno i singl) svojom melodijom, posebno u refrenu naprosto ponese slušatelja. Brana je to koja ne popušta – zvučni zid koji odolijeva valnim naletima, istovremeno neprobojan i prožet emotivnim ‘rupama’ koje pokazuju nečiju ranjivost (“Ne daj se, otvori oči te – ti si to što osjećaš…“). Cjelina zvuči iskreno i kompleksno a ne prijetvorno i iskompleksirano. Nakon prethodnog niza impresivnih spotova (za pjesme “Pojačaj me” i “Kružno dno”, uz duhovit, nijemi video-komentar “Rezonance”), Diskurz nastavljaju surađivati s timom iz Firma Mašinerija – koji potpisuje i njihov aktualni video-uradak za naslovnu pjesmu “Puls“.

Zvukom, ovaj album kao cjelina relativno je blizak i radu Stevena Wilsona. U ovom trenutku još ne toliko muzički zamršen, ali Diskurz ide u dobrom smjeru da takav postane, hrabro hodajući sebi određenom tankom linijom između žestokog i eksperimentalnog. Nakon uvodne naslovne pjesme, ritam “Pulsa” lagano usporava – ali pritom ne gubi na energiji. Materijal nastavlja biti obojan masivnim gitarističkim zvukom, lišen suvišnih solaža, čime vješto izbjegava upadanje u zamku rokerskog prangijanja samog po sebi. Diskurz svoj bijes pametno dozira kroz izvjesne stanke u kojima je upravo tišina ta koja, provlačeći se između nemilosrdnih naleta buke, nosi glavnu ulogu. Tekst pjesme “Riff” simbolički je osvrt na kontinuirano gušenje slobode govora (“Vrijeme u glavi stane, kad zvuk se uzdigne..“), nemogućnost izražavanja i prestanak značenja bilo kakve angažiranosti – “… ajde budi jasan, kad nitko ne čuje – koliko biti glasan kad riječi izgore“. “Sve odjednom” nosi sličan karakter – rez između basa, gitare i bubnja s elementima tišine koju tek poremeti vapaj (“Sve u meni traži izlaz, sve u meni želi jaki izraz“), s nadom u konkretnu promjenu (“… vatra tuče sve jače – zato ne prilazi, bit će bolje“).

“Hodaj” je definitivno jedna od perjanica (i to ne samo novog albuma), kojom se Diskurz mogu itekako ponositi – tema je obojana činelama koje cijelu pjesmu drže u neizvjesnosti i pružaju svojevrstan ambijentalni ugođaj istovremeno obojen nelagodom, nadom i strepnjom, dok gitaristički ubodi više significiraju protest protiv vremena koje izmiče pod nogama ili možda preciznije, krik protiv (ubrzanog) starenja; “Osjeti tlo pod nogama kako klizi, i odlazi, i prolazi…/… nikad se ne vraća, ovo je put u jednom smjeru…“. S druge strane ovdje je ponuđena mogućnost bijega (“Sada je jedina prilika, nema vremena za plakanje, kreni dalje, dalje…“) uz osvrt na obijest, odlučnost i ambicije (“… i bez imalo straha neka padaju glave, preko živih i mrtvih, sve dalje i dalje…“).

“Nema te“, unatoč vrlo moćnoj kičmi, jedina na albumu zvuči žanrovski stereotipno – u najboljoj varijanti dalo bi ju se opisati kao dosljedan pokušaj re-interpretacije. Čak i tekstualno djeluje više kao prigodan konceptualni nastavak na uvodnu, daleko superiorniju naslovnu temu. Refrenski krik (“I sada misliš da je to sama bol…“) nastoji učiniti lagani odmak ali u cjelini pjesma nekako čami zarobljena u svojoj ‘grungerskoj’ jednodimenzionalnosti.

Međutim, kad iz zvučnika krene predivna pjesma “Sutra“, smisao pjesme “Nema te” dobije nešto konkretniji karakter “mosta” između prvog i drugog dijela albuma. Isprva baladičnog tona, s natruhama psihodelije sažete u umirujućim tonovima gitare i suptilnih klavijaturskih/bas uleta koji vrebaju iz pozadine, “Sutra” se pretvara u rasplamsalog leptira. Već je zanimljiv uvodni stih – “Sutra je dan kada više ne vidimo i ne čujemo…” – kojim kao da se ukazuje na pomirenje s činjenicom da promjene naprosto nema, sve je već rečeno i ostaje tek praznina, bilo u nama ili oko nas, koju nemamo čime ispuniti. Ali u svojem drugom, energičnijem segmentu, autori sugeriraju simboličko buđenje iz dugog i neobjašnjivog sna, obojano nadom u to isto sutra, koje se na početku pjesme negira. Nakon bučnog vrhunca, pjesma se vraća u ‘miraj dana’, početno stanje kojim vrlo efektno zatvara svoj mali (začarani) krug.

Potom slijedi još jedno u nizu iznenađenja s albuma, tema “Lov” – osjetno plesnijeg ritma, djelimično provučena kroz dub-efekte, uz melodične strukture koje vrlo ugodno podsjećaju na ono što su primjerice radili Loop. “Lov” zrači ravnodušnošću, u njoj nema mjesta paranoji – sve više nalikuje gubitku osjećaja straha (“Duboki ponor vuče me k sebi, ispod mojih nogu on se rastvara – smijem se dok upadam, jer nema razloga…“), a u nastavku pjesme nazire se i izvjesna doza mazohizma (“… tuku me revno, bijesno me guše, ja im opraštam…“). Neizvjesnost je dodatno predočena zvukom gitare i klavijatura koje diskretno odjekuju i u pozadini upotpunjuju ambijentalni ugođaj pjesme.

Nanovo usporavanje efektno prodire iz tišine, s početka nekako prigušeno a potom naglašenim ritmom bubnjeva i raspršenim perkusivnim elementima, prerasta u nešto poluapstraktno, turobno, nasilničko – radi se o odličnom instrumentalu “Slobodan pad“, koji prati ambijentalan ton prethodne dvije teme – “Sutra” i “Lov”; iako im aranžmanski nije blizak, tvori njihov idealan nastavak. Ovdje kao da u stanci prije nove vokalne izvedbe (“Šut”) promatramo neku nejasno-brutalnu scenu premlaćivanja, u isprekidanim naletima stroboskopa. Iako “Slobodan pad” traje svega dvije minute, mogao je u svojoj ekperimentalnoj repetitivnosti potrajati barem još malo, jer prostora za njegovu razradu svakako ima. Definitivno bi bilo zanimljivo čuti ovaj instrumentalni komad u nekom produženom/remiks-izdanju.

Spomenuti “Šut” nastao je u suradnji Diskurza i Angela Jurkasa, koji potpisuje tekst pjesme – muzički izuzetno dobar komad, ‘motoristički’ obojan, rastrgan između usporenih i ubrzanih ritam-dionica, s vokalom djelimice provučenim kroz ‘megafonski’ filter. Tekstualno jednostavan ali britak, posložen u maniri čuvenog ‘stop-start’ fraziranja, s ironičnim osvrtom na život i (ne)mogućnosti koje on nudi – uz refrenski vrhunac “I nogom u dupe je korak naprijed“, citat direktno preuzet iz Maovih aforizama.

Album zatvara još jedan pun pogodak – pjesma “Besmrtna“, koja će na prvi pogled zbog samog naslova ‘zazvučati’ poput neke predvidljive rock-balade ali kad krene ubrzani ravan ritam iz kojeg pjesma poprima svoj punokrvni oblik sumračne razbijačke numere, shvatimo da “Besmrtna” nema nikakve veze s posvetom ‘ljubljenoj’ (“Slika je jasnija ali ne i lakša – jer sad znaš o čemu radi se…“). Usred završne pjesme provlači se i neočekivan militaristički moment koji dodatno oplemenjuje ponuđenu ‘sliku’. Zanimljivost je i da “Besmrtna” nosi tonsku ljestvicu uvodne, naslovne pjesme – posebno na samom kraju, čineći tako simbolički puls albuma potpunim. Da li svjesno ili slučajno, Diskurz su zaokružili priču i time ponudili mogućnost beskonačnog preslušavanja albuma.

Instrumentalno su u punoj snazi, s novom postavom i nošeni stvaralačkim adrenalinom, uz naglasak na Bojanov grleni vokal sa zanimljivim grunge-odjekom na materinjem jeziku a da pritom ne zvuči pretenciozno i usiljeno, već nosi neki vlastiti identitet u zadanom pjevačkom obrascu. Posebno je zanimljiv umireniji vokalni aranžman na ovdje istaknutoj temi “Sutra”, kojim dodatno odstupa od trenutno još uvijek prevladavajuće, spomenute pjevačke žestine koju diktira glazbeni dio priče. Dok Bojan autorski samostalno potpisuje većinu pjesama s albuma, “Puls” krasi i neizostavan doprinos kolege mu – basista Damira Humića (koji je otpjevao i glavni vokal u pjesmi “Hodaj”).

U svojoj cjelini, “Puls” je naprosto zdrav, bezvremenski, zreo alternativni rock-album kakav današnjoj generaciji slušatelja itekako treba dok ga istovremeno možemo smjestiti i u vrijeme kad smo i mi stariji imali nešto što se zvalo “Izvan struje” ili “120 Minutes”. Nažalost MTV je odavno degradirao u bezličnu seriju regionalnih čušpajza a jedna “Garaža” je nažalost previše formalna da bi doprinijela sveopćem kulturnom šoku, dok se brojne odlične grupe i pojedinci – uključujući i Diskurz, unatoč autorskoj kvaliteti, u ovom trenutku još uvijek oslanjaju isključivo na vlastitu upornost.

Na ovom albumu nema ispraznosti ni patetike, već se nastoje prenijeti konkretnije, društvene poruke. Diskurz hrabro nastavljaju graditi vlastitu eklektičnu sliku ne prepuštajući ništa slučaju – sami rade produkciju, uče na vlastitom iskustvu, angažirani su oko likovne opreme i sudjeluju u režiji vlastitih video-spotova… ukratko, sami određuju kriterije i vjeruju u svoj rad. Što samo ide u prilog pretpostavci kako daljnji kreativni dozesi benda tek slijede.