Bijele pruge igraju se s crnim vragom

Priča o The White Stripes započela je 1997. u Detroitu, gradu koji nam je dao neke od najznačajnijih rock’n’roll bendova svih vremena, kada je John Anthony Gillis aka Jack White napustio mjesto bubnjara u grupi Goober & The Peas i osnovao novi bend kojem se pridružila tek jedna članica – Megan Martha White.

Koristeći samo gitaru i bubanj, nastupali su po detroitskim underground klubovima sve dok ih nije primijetila izdavačka kuća Sympathy For The Record Industry koja im je 1999. objavila prvi album, snimljen u rekordnom vremenu, s opremom daleko od vrhunske i za smiješne pare. Potom odlaze na turneju sa Pavement i The Sleater-Kinney, a 2000. snimaju svoj drugi album “De Stijl” nazvan po nizozemskom likovnom pokretu iz ’20-ih godina prošlog stoljeća koji im je, kako sami navode, služio kao glavni izvor minimalističkom pristupu muzici i vizualnom imidžu.

“White Blood Cells” iz 2001. bio je početak jedne nove rock epohe, priskrbio im je velik komercijalni uspjeh i do dan danas ostao njihov ponajbolji album. Njegov nasljednik “Elephant” nije dosegao tu razinu, ali je dobio Grammyja za najbolji alternativni album, a pjesma “Seven Nation Army” proglašena je najboljom rock pjesmom.

Ono što Lars Von Trier predstavlja sa svojim filmskim minimalizmom u kojem postoje stroga pravila od kojih ne odstupa, to su u svijetu glazbe The White Stripes sa svojim zvučnim i – ne manje važnim – estetskim minimalizmom. Jackova fascinacija brojem 3, osebujan imidž zasnovan na tri boje i nikad do kraja razjašnjena misterija da li su zapravo muž i žena ili brat i sestra zaintrigirali su javnost i stavili na muke glazbene kritičare i novinare koji su uzalud pokušali iščeprkati nešto iz njihovih privatnih života, ali oni se čvrsto drže stava da je jedino što žele ponuditi svijetu njihova muzika.

Novi album “Get Behind Me Satan“, snimljen u samo dva tjedna, na prvi je pogled teško probavljiv, pogotovo ako ste, kao ja, pobornik žešćeg garage-rock zvuka. Zvuči prilično retro, a teški blues-rock rifovi koji kao da vraćaju vrijeme tamo negdje u sedamdesete. Uski, akustični prolazi, mješavina sirovog blues-rocka, folka i countryja, učestala prisutnost klavira i naglašena akustičnost odlike su ovog albuma koji predstavlja znatan odmak od zvuka The White Stripesa na kakav smo navikli na posljednja dva albuma i nudi nam povratak blues korijenima.

Na albumu nema izrazitih hitova u stilu “Seven Nation Army” , a njegovi ponajbolji dijelovi su “Blue Orchid“, ujedno i prvi singl, zatim “My Doorbell“, “The Denial Twist“, “White Moon” (“Blink, blink at me Rita / Don’t you know I’m a bleeder? / And I promised I wouldn’t lead her on / But she met me, then led me / And I ate what was fed me / ‘Til I purged every word in this song“) i “Take, Take, Take” u kojoj Jack zamišlja svoje druženje sa Ritom Heyworth. Meg pjeva na “Passive Manipulation” koja traje svega 37 sekundi, a pjesme kao što je “The Nurse” dokazuju da je Jack White iznimno talentiran skladatelj kojem ne nedostaje hrabrosti za eksperimentiranje.

I da ne duljim, The White Stripes su jedan od najboljih i najzanimljivijih bendova koji se pojavio na svjetskoj glazbenoj sceni u posljednjih 10 godina (netko ih je čak nazvao i ‘Velvet Underground novog tisućljeća’) i ostaju pri vrhu čak i kada im novi album ne uspjeva nadmašiti svoje prethodnike. Entuzijazam sa velikim E, bubanj, glas i gitara, ritam, melodija i priča, tri akorda, crno, crveno i bijelo. Sasvim dovoljno za dobar rock’n’roll.