Bijele laži samo za Britance

    2456

    White Lies

    Ritual

    Datum izdanja: 17.01.2011.

    Izdavač: Ficiton / Universal Music

    Žanr: Indie Rock, Post-Punk

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Is Love
    2. Strangers
    3. Bigger Than Us
    4. Peace & Quiet
    5. Streetlights
    6. Holy Ghost
    7. Turn the Bells
    8. The Power & the Glory
    9. Bad Love
    10. Come Down

    Proteklih godinu-dvije s Otoka dobivamo mnogo manje ‘najboljih bendova na svijetu’, a jedan od tih nešto rjeđih su bili i White Lies, bend tradicionalnog post Joy Division zvuka kakvih danas ima napretek.

    Njihov prvijenac “To Lose My Life…” uvelike se oslanjao na nekoliko hitoidnih singlica koje su sam album podigle u nebesa, iako se na njemu nailazilo na podosta potrošnog materijala kojeg lako zaboravljamo. Teret uspjeha tog albuma očit je na novom albumu koji zvuči totalno zagubljeno, kao da su ga napravili ‘pod moranje’.

    Mnogi bendovi znaju lutati u svom zvuku tražeći ono pravo, neki se pronađu, a neki nikad, što u slučaju White Lies govori da su još u fazi traženja, u nadi da će jednog dana pronaći ‘ono pravo’. Ono pravo definitivno nije “Ritual“.

    Da i oni sami ne vjeruju baš u svoje novo izdanje pokazuje i sam datum izdavanja, sam početak godine kada je diskografija gotovo mrtva. Tim potezom s lakoćom mogu dosegnuti vrhove top-lista (ipak su došli samo do broja 3 u prvom tjednu), a kada si na vrhu, tada dolazi do besplatne reklame i pare se ponovno pokreću i okreću.

    Muziku podržava

    Na novom albumu White Lies su se približili zvuku The Killersa i Editorsa s posljednjeg albuma, što u prijevodu znači upotrebu šarolikih synth ritmova bogatih elektroničkim dodacima koji su ispolirani do radiofonične perfekcije gdje je najmanje bitna kvaliteta pjesama.

    Za razliku od prvijenca gdje nekoliko singlica diže album, ovdje toga nema, izuzev možda najavnog singla “Bigger Than Us” koji više-manje zvuči kao hibridni miks The Killersa, Kaiser Chiefsa i Gregoriana, posebno u refrenskom dijelu skladbe.

    Najgore što su mogli napraviti, nakon što su se odlučili za baš ovih deset pjesama, su njihovi aranžmani, budući da svaka od pjesama traje otprilike pet minuta, što u konačnici daje 50 minuta vrhunske dosade s tek iznimno rijetkim bljeskovima, počevši od sumorno užasne uvodne “Is Love” kojoj su pokušali ubaciti elektroniku kakvu su i Editorsi koristili na svom posljednjem izdanju.

    U rijetke solidne pjesme možemo uvrstiti “Strangers” koja ima perfektnu pop liniju koja je zagušena nizom mračnih synthova, pa vjerujem da će ona biti jedna od sljedećih singlova jer izrazito pamtljivih hitova ovdje nema kao kod “To Lose My Life…“.

    U dosadašnjoj karijeri White Lies su uspjeli napraviti mnogo više nego zaslužuju, a dokaz tome su blijedi albumi i koncerti koje mogu nahvaliti samo najzagriženiji fanovi koji su se navukli na “Death”, “To Lose My Life” i “Farewell to the Fairground”.

    “Ritual” možemo nazvati prvim velikim razočaranjem u godini jer bend nije napravio nikakav korak naprijed, već dapače, napravio je barem dva-tri unazad. Manjak hitoidnosti i općenito nedostatak ikakvih zanimljivosti u pjesama dokazuju da su White Lies samo još jedne laži koje smo popušili od britanskih medija.

    Jedino mi je žao što su mnogi s (pre)velikim iščekivanjima, nadama i strepnjom čekali ovaj slabašan album, ali ova godina će pružiti mnogo, već kroz nekoliko tjedana ćemo dobiti primjerice albume The Strokesa i Glasvegasa, a tad će se već malotko sjećati “Rituala” White Liesa…

    Muziku podržava