Bijeg u prošlost

U gotovo tri desetljeća koliko postoji, minus period od 1990. do 2006. kada je bio rasformiran, It Bites objavio je pet studijskih albuma. Prva tri u osamdesetima, “The Big Lad in the Windmill” (1986.), “Once Around the World” (1988.) i “Eat Me in St. Louis” (1989.), te dva u novom mileniju, povratnički “The Tall Ships” (2008.) i aktualni “Map of the Past“.

Zadnja dva snimljena su s novim frontmenom Johnom Mitchellom (Arena,
Kino), a posljednji je ujedno i prvi konceptualni album koji je It Bites
snimio u karijeri.

Radi se o priči o čovjeku koji se vraća u prošlost istražujući mogućnost da kroz ‘putovanje’ unatrag kroz vlastiti život promijeni sve stvari koje nisu ispale kako je planirano, a za koje inspiracija dolazi iz starih obiteljskih fotografija. Lijepo bi bilo kada bi se to moglo i dogoditi, mnogi od nas mnogo toga bi promijenili. Sukladno tome, album ima jak melankolično-nostalgičan prizvuk, senzibilan je, kombinira lijepe melodije i catchy refrene na privlačnoj progresivnoj pop/rock konstrukciji.

Krasne su gitarske linije, koje variraju od akustičnih do žešćih rockerskih varijacija, Johnovi su vokali izrazito potentni, ali staloženi, emocionalni, pomalo i sjetni, klavijature kombiniraju mirniji neoklasičan i čvršći hard rock sound, bubnjevi su krajnje odmjereni, bas ritmike diskretne, ali istovremeno djeluju kompaktno i cjelovito. A sve to povezano je finim aranžmanima i jasnom produkcijom. Pjesme su mirnijih do srednjih ritmova, tek neke, ili njihovi dijelovi iskaču iz tih gabarita, neke su obogaćene onomatopejama, neke kraćim interludijima, sve zvuče izrazito tečno, protočno, relativno jednostavno, ali opet ugodno, primamljivo i vrlo slušljivo.

Prva polovica albuma djeluje smirenije, umjerenijih je ritmova, a u drugoj se priča energizira i tu se mnogu čuti osjetno žešće, čak granično metalne gitare u suradnji s glasnijim neoklasičarskim klavijaturama i mnogo ozbiljniji bubnjarski prijelazi. Da se radi o povratku u prošlost pokazuje uvodni dio prve pjesme “Man In The Photograph” s radijskim smetnjama, harmonikom, šumom karakterističnim za gramofonske ploče, na koji se nadograđuje prog-rock konstrukcija s atmosferičnim klavijaturama, mirnijim gitarama i emocijama u pjevanjima te dizanje atmosfere uz polumarševsko bubnjanje.

Hard-rock elemenata u klavijaturama ima “Wallflower“, proggy pop-rockerske su “Map Of The Past” i “Flag“, a balada “Clocks” s orkestralnim minijaturama jedna je od najemotivnijih pjesama. Snažniji srednji ritam, izraženije gitare i klavijature karakteristike su “The Big Machine“, orkestralni početak s ozbiljnijim bubnjarskim prijelazima, te spori vokali potpomognuti backovima dio su konstruktivnije “Send No Flowers“.

“Meadow And The Stream” najstrukturalnija je pjesma, nekako najviše nalik na neoprogresivne sheme, dosta piana i dubine u basu ima u laganici “The Last Escape“, dok je “Exit Song” na tragu početne pjesme, s ultra retro glazbom ukorijenjenom negdje u ’30-ima. prošlog stoljeća, te s naracijom, akustikama i gudačkim dijelom.

On je doveo do kraja album od kojeg se dobilo upravo ono što se očekivalo; jedno sasvim dobro prog-rock djelce u kojem će uživati fanovi te scene i It Bitesa. Pokupit će nešto i usput, što se tiče djelokruga obožavatelja, no prvenstveno bi se radilo o osobama sklonijim melankoličnijim razmišljanjima, jer poletnosti i prpošnosti ne nudi baš previše. Na to svakako treba upozoriti.