Bezdušno ali uspješno

Kad netko napiše ultra-pametne riječi “Girls don’t like boys, girls like cars and money” onda od njega zbilja ne očekujem da mi propovijeda o životu i usmjeri me u dobrom pravcu. Good Charlotte sam zapamtio kao one-hit wonder s “Lifestyles Of The Rich And Famous”, nakon čega su mi se pretvorili u patetične istetovirane ispirsane Amerikance koji non stop bubnu nekakav hitić.

Jako dobro izreklamirani pretvorili su se u najfiniji hamburger s najogromnijom kolom za američku teenagersku klasu koja se buni što su im roditelji kupili crveni, a ne plavi auto.

“Good Morning Revival” im je četvrti album, na kojem su malo pobjegli od uloge istetoviranih vizualnih kopija Rancida koji sivraju za populaciju šoping centra, i na silu sazrijeli i odrasli. Ali, sazrijevanje nije donijelo neku preveliku pamet, već samo drugi depresivniji pristup.

Burazi blizanci Joel i Benji Madden vode bend u smjeru stadionskih zastarijelih balada i punpajućih refrena koji pred pozornicom stvaraju najezdu zbediranih (nepotrebno) buntovnika (opet nepotrebno). Možda su s tim crnijim stavom izgubili malo zabavnosti, ali emo refreni i skakajući ritam ispunit će svoju ulogu. Malo klavijaturica i pjesme su već malo ozbiljnije.

Spomenuti ‘crniji’ stav odmah mi je pao na pamet nakon preslušavanja hitoidne “All Black” gdje pokazuje ljubav prema mračnijoj boji koja opisuje raspoloženje koje ga prati. Nije loše sjelo i trendy nabrajanje Johnny Casha i The Rolling Stonesa.

“Misery” i ponosna “The River” već same za sebe su dovoljne da se album megalomanski proda, jer su zaslužile mjesto pravih teen hitova, pa nije ni čudno kad ih trpaju u isti koš sa Avril Lavigne ili Hillary Duff.

“Break Her Heart” i “Keep Your Hands Of My Girl” također će naći svoje poklonike, ali pjesme su daleko od nekakve velike kvalitete. Malo iznad prosjeka albuma nalazi se totalna kopijetina Coldplaya i mrvicu Maroon 5 na “Where Would We Be” i povratak u malo veselije mjesto (ali ne i riječima) sa trubicama na ska orijentiranoj (uvjetno rečeno) “Broken Hearts Parade“.

Najveći problem ovog benda i dalje će ostati plitke i jako neoriginalne riječi, pa će teško naići na pohvale i respekt kod ostatka scene i njihovih kolega iz punk-rock-pop svijeta. Ali zato su pametno ciljali na najveću potrošačku grupu u svijetu glazbe – američke teenagere.

Većina će skinuti nekoliko hitova, ali album je takav (uostalom, kao i svi njihovi) da je teško odvojiti nekoliko njih, jer sve su zrele da ih zaluđeno pjeva krcati stadion. Nema puno pameti i originalnosti, ali ima puno sposobnosti za ‘treba znat umotat plagijat’. ‘Ko voli, nek izvoli.