Bezbrižno lebdjenje kroz oblake

S Goldfrapp albumima uvijek me prije svega spopadne strah – od razočaranja.

No unatoč mojim osobnim zamjerkama glede pojedinih albuma u njihovoj
karijeri, ima nešto simpatično i dopadljivo u prenemagajuće sanjivom
glasu Alison Goldfrapp i plesno-ambijentalnoj muzičkoj podlozi suputnika
joj, Willa Gregorya.

Pogled na nebesko plavetnilo kroz koje se nazire lijepo Alisonino lice i nećemo previše promašiti pogađajući u kojem smjeru ide njihov upravo objavljen album… ili možda hoćemo? Kako ga god zavrtjeli, i jedna i druga pretpostavka su prihvatljive – sladak i melodičan, “Head First” se hrabro drži već dobro postavljene šablone dueta ali krije i poneko, sasvim ugodno iznenađenje.

Od trenutka kada su se pojavili službeno na sceni, postali su senzacija – nažalost, u mjeri u kojoj je “Felt Mountain” (2000.) izazvao oduševljenje, kroz naredna dva albuma duet se pretvorio u prenapuhani retro-balon. “Black Cherry” (2002.) i “Supernature” (2005.) stilski se naslanjaju jedan na drugi, naoko crpeći inspiraciju iz “Groznice subotnje večeri”, uz nužne aktualnosti poput famoznog electro-clasha, kroz koju je duo ideje pokušao pretočiti u vlastiti retro-chic.

No na tim albumima, nakon što se dobrano isplešemo na neke njihove istinski udarne točke (“The Train”, “Slide In”, “Strict Machine”, “Koko”, “Ride a White Horse” a posebno “Number 1”), svjedočimo međusobnim reprizama kojima je vrlo malo pomogla plesna muzička strukturalnost ili senzualne vokalne egzibicije.

No onda se dogodilo divno čudo zvano “Seventh Tree” (2008.) – album prepun proljetnog zanosa nakon napornog zimskog sna. Cijela ploča predstavlja domišljat nastavak na idilu prvijenca, čime su Goldfrapp uspjeli nanovo pridobiti moje slušateljsko povjerenje.

E sad, da se vratim na početak – kod Goldfrapp istovremeno postoji šarm, ali i zamor. Alison u pojedinim pjesmama zvuči tako iritirajuće umilno da se i ne trudim doživjeti je dalje od razmažene uspavane ljepotice koju ionako nije briga hoće li je iz ružičastog sna probuditi princ ili trgovački putnik s najnovijim asortimanom skupe šminke. No njezina ‘razmažena’ izvedba zna zaplijeniti ljepotom u kojoj jednako bitnu i čarobnu ulogu imaju zvukovni pejzaži Willa Gregorya.

Što se novog albuma tiče, vraćamo se plesnim varijacijama na temu disco, ovaj put dodatno podvučenim prefiksom ‘italo’ (“Dreaming” stoji kao najistaknutiji takav primjer), ali možemo reći kako je cjelina savršeno u skladu s nebeskim plavetnilom naslovnice – ugođaj bezbrižnog lebdjenja provlači se kao ideja, pjesme se međusobno fino nadovezuju unatoč ponekoj zastarjeloj formuli ili promjeni ritma; “Believer” i “Shiny and Warm” su dosljedni, blago nabrijani elektro-pop standardi – u “Shiny and Warm” čujemo doslovnu presliku pjesme “Satin Chic” (s albuma “Supernature“), samo s tom razlikom što je “Shiny and Warm” daleko bolja, rasplesanija verzija bez ‘la-la-la’ pjevušenja u prazno.

U mjeri u kojoj su “Black Cherry” i “Supernature” pretjerani sa svojom seksualno eksplicitnom sladunjavošću, Goldfrapp u novoj avanturi zvanoj “Head First” (naslov je dovoljno sugestivan ako razumijete engleski sleng) odlučuju ne zastranjivati toliko u klišeje, iako ih ima – tekstualno je to znatnija light-verzija erotskog maštarenja u beskraj (introspektivna nabacivanja poput “Oh-oh-oh I’ve gotta rocket, Oh-oh-oh you’re riding on it…” ili “Jump up and pull on my jeans, it feels so good they’re a little tight“…), dok su u glazbenom pogledu uglavnom čujni tragovi ABBA-e (posebno u naslovnoj temi) ili neobjašnjiva fascinacija power-rock zvukom osamdesetih kroz uvodnu “Rocket” u kojoj doslovno čujemo klavijaturske odjeke hita “Jump” grupe Van Halen a tu je i pokušaj na tragu hitova Olivie Newton-John (posebno “I Wanna Life“).

Ima tu još podosta zanimljivih ili manje zanimljivih usporedbi, no ugođaj koji pružaju bezvremenski je – izraz koji volim često koristiti u kontekstu nečijeg recikliranja prošlosti. Goldfrapp znaju ujednačiti melodiju i kabaretski štimung – primjerice u odličnoj temi “Alive” koja započinje ubodima ‘starinskog’ klavira; u glavi nije teško zavrtjeti jedan od onih tipičnih videospotova, naivno snimljenih studijskom kamerom. Sve je bijelo, ali detalji postupno ulijeću u kadar kako se razvija dotični spot (iako u pogledu zvučne slike nema prevelike veze ali ne mogu se oteti usporedbi “Alive” s pierrotovskim ugođajem iz pjesme “Happy House” kultnih Siouxsie & the Banshees).

Konkretnija zamjerka novom albumu je samouvjerena igra dueta na sigurno – kao i predvidljiv ishod cijele priče u smjeru plesnog podija na kojem će većina novih pjesma zaživjeti kao tijelu ugodne deformacije. Jesu li Goldfrapp uistinu snimili svoj najzanimljiviji album u karijeri kako im laska njihov vlastiti PR-tim, ili je “Head First” samo jedan od njihovih tipičnih kreativnih pokušaja u kojem su se nanovo izgubili u flertu s retro-kičerajem.

No u mjeri u kojoj zaista nisam volio “Black Cherry” i “Supernature” zbog tolike usiljenosti, “Head First” me uspijeva ispuniti nekom čudnom radošću – posebno završna tema “Voicething” u kojoj na svoj mali bizaran način Alison, poput izgubljene sirene, prati oktavne nebeske visine jedne Yme Sumac u koliziji s Laurie Anderson (tema svojim aranžmanom neodoljivo podsjeća na “O Superman” a Gregory se potrudio da taj podsjetnik dodatno začini i Goldfrapp aromom – u bas-dionicama ponovo čujemo “Number 1”). “Voicething” kako i naziv kaže, ne sadrži tekst već se oslanja na aranžirane i prearanžirane vokalne izreze koji osvajaju paralizirajućim harmonijskim skladom.

Goldfrapp su i ovaj put osmislili kolekciju plesnih audio-slatkiša namijenjenih da se tope u ušima. Hoće li se uši začepiti od prekomjernog konzumiranja, iskusite sami.