Bezbožni entitet – legije kaosa

I dalje nema veće sreće nego kada nekom zgađenom licu koje čepi uši na metal tonove bacite dodatno iznenađenje – ‘E, majstore, to ti pjeva ženska!’. Redovito se to događa švedskom Arch Enemy koji su na simpatičan način došli do svoje pjevačice – Angele Gossow.

Intervjuirala je gitarista dok je bila pripravnica u jednoj marketinškoj agenciji i tutnula mu neki demo u ruke. Ostalo je povijest, a Arch Enemy su izbacili svoj osmi studijski album (uz presvirane verzije starih stvari na “The Root of all Evil” iz 2009.).Njihov švedsko-metalni put (ovaj put malo više mid-tempo, možda čak i komercijalniji) nastavlja se albumom “Khaos Legions” vizualno predstavljenim korištenjem koncepta francuske revolucije i “Liberty Leading the People”, te riječima “From the ashes of a corrupt and dying world, they rise like a phoenix, a Godless entity, they are the Khaos Legions” kao savršenim uvodom za “Yesterday is Dead and Gone“.

Nije nikakva novost da se metalci igraju klišeja temama kataklizme, smrti, grijeha i apokalipse, ali što će kada im tako jebeno pašu?! Angela je svoju anarhističko-ateističku olakšala na thrasherskoj “Bloodstained Cross” i “No Gods, No Masters“, koja je pokazala i onu površnu power produkciju i podosta ne-death pristup. Posebno se to odnosi na kiticu koja bi bez njenog upornog growlanja mogla završiti i na nekom albumu Lacuna Coil (ako smo već kod žensko-vokalnih metalaca).

Pored uobičajenog gothenburškog zvuka, treba ipak priznati da su Arch Enemy jako zagrebli po himničkim smjerovima, pa čak i puno više maidenovskih melodičnih gitarističkih igrarija (posebno “Under Black Flags We March“), a posebno su se orijentirali na melodije koje se čine jače nego onaj brutalni aspekt. Nema brige – “Vengence Is Mine” i “City of the Dead” (koja se ističe i preispoliranim gitarama) su se pobrinule i za to.

Čovjek bi poželio da su svoju neupitnu kvalitetu još malo podebljali s više hrabrosti pa da su produžili svoje progresivne izlete i jače razradili strukture pjesama. Nešto kao divlju i ritmičnu “Cult of Chaos“, vjerojatno najzanimljiviju stvar albuma, odnosno blackerske dijelove “Cruelty Without Beauty” (gdje im je svoje klavijature posudio lik iz Opetha).

Ovako su Arch Enemy složili jako logičan album, pa čak i malo previše otišli u melodični svijet, ali i proračunato ostali na području death metala, dovoljno za veliko zadovoljstvo svojih fanova. Budući da su samo jedni Maideni i samo je jedan AC/DC, u današnje vrijeme čudno je vidjeti da neki bend ostaje uporan i konzistentan. Tako se i ovdje očekivalo nešto dodatnih slojeva u njihovim brzinama i intenzitetu koji su pokazivali do sada, a sve kako bi se dalo prostora još pokojoj melodiji i zaraznim aranžmanima.

Netko nov, začuđen samo mogućnostima ‘ženske u metalu’, ovaj album proživjet će po načelu ‘na jedno uho unutra, na drugo van’, a stari znanci bit će sretni nad minimalnim promjenama i nastaviti pratiti ratnički svijet ‘najvećeg neprijatelja’.