Bezazlena Pink

Na televiziji, internetu i po svuda okolo svi smo bombardirani informacijama što je Paris Hilton naručila u restoranu, zašto Jessica Simpson voli svoje grudi, koliko puta je Britney Spears prdnula u životu, a ‘opasna’ Pink bori se protiv takve reputacije i glumi opasnu žensku kojoj ne smijete pokazat prst, kojoj nije strano potući se i koja voli opasne dečke.

Na njezinu žalost, osim pokojim svojim singlom, albumi su joj ipak sve samo ne opasni. Singlom “Stupid Girls” samo je pokazala da ni ona ne može pobjeći od sveprisutnosti svjetskih jet-seterica, a ostatkom albuma ponekad se opasno približava upravo ljudima koje ismijava.

Album “I’m Not Dead” trebao bi ukazati na njezin veliki povratak na scenu, jer joj prošli album i nije poharao top ljestvice. Što se mene tiče, Pink nikad ni neće biti na vrhu piramide i uvijek će biti tu negdje, s pokojim hitom, pokojom naslovnicom u časopisima i u svemu tome ostat će simpatična i jako bezazlena.

Slušajući cijeli album i prisjećajući se prošlih, vidim da je Pink javnost intrigirala svojim hit singlovima (koji su redovito na početku albuma), a ostatak pleše na rubu onog ženskastog rocka u stilu Ashlee Simpson i Kelly Clarkson. To uopće ne mora biti loše, ali nekako od Pink svi očekujemo bogzna kakvu šokantnost. E, toga definitivno nema.

Simpatični pjesmuljci “Who Knew“, “Long Way To Happy” (prvotna ideja za naslov albuma) i “I’m Not Dead” su malo ozbiljniji pop-rock komadi s glasnijim i jednostavnim refrenima.

S druge strane, od tipičnih R’n’B aranžmana pobjegla je nekakvim laganicama s klavirom ili akustičnom gitarom – “Nobody Knows“, pismom predsjedniku “Dear Mr. President” gdje se prima i malo političke problematike, te totalnom kopijom njezinog hita “Family Portrait” u pjesmi “Conversations With My 13 Year Old Self“.

Cijeli album puno je ozbiljniji od pjesama s kojima se predstavlja – “Stupid Girls”, slijedećim singlom “U + Ur Hand” i “‘Cuz I Can” na kojoj najviše zvuči kao ženske koje napada, a sve skupa uklopilo se u još jedan slušljivi i simpatični američki cheesy chick rock. Tu i tamo malo opsuje, pa malo zastenje, pa joj u slijedećem trenutku na akustičnom osvrtu na rat u Vijetnamu (“I Have Seen The Rain“) gostuje tata.

Svega je Pink skombinirala, i rezultat je to, valjda, činjenice da je radila s ogromnom hrpom ljudi koji su imali svoje prste i u laganicama, i u hitoidnim pop pjesmicama, i u nekoliko onih koje će se vrtjeti po MTVju i opet načiniti od Pink čvrstu žensku beskompromisnu ruku.

Album uopće nije loš, ali curo, sorry, uopće nisi tako opasna kako se predstavljaš. S druge strane, nije to možda ni toliko loša činjenica.