Bez ikakvih ambicija i snage

Kada su Schoolboy Q-a upitali za njegove uzore u hip-hopu, uz takve velikane riječi i rime poput Nasa, Jay Z-a, Notorious B.I.G-a i Tupaca stavio je i 50 Centa.

Njegovo uvrštavanje među ovo odabrano društvo Q je objasnio nekako
ovako: “‘Fifty’ nema najbolje rime ili flow, ali ima samopouzdanje“.Čuo sam kada je rekao da za mladog Afroamerikanca koji je upravo izašao iz zatvora rap je najbolji način za zaraditi novce i biti uspješan. Upravo to najbolje opisuje ono što ’50’ uistinu je. Uzor, i guru siromašnoj i inače besperspektivnoj mladeži kojima je primarni cilj u životu steći novac i status na što brži i bezbolniji način.I sam reper vjerojatno ne bi imao ništa protiv takove konstatacije. Srećom, Schoolboy Q je vrlo dobar MC, no horde netalentiranih, neartikuliranih ‘repera’ od Kalifornije pa sve do naših prostora upravo su ohrabrene ranije navedenim stavom krenuli u svoju bitku. Lišeni humora, samokritičnosti, preozbiljno se shvaćajući, s nedostatkom ikakve socijalne osviještenosti ili inteligencije u shvaćanju okoline, kao i samog sebe, pri čemu je većina njih uistinu vjerovala da su opasni momci iz geta (dok u stvarnosti vrh ‘kriminalnih’ aktivnosti mnogih od njihov ‘thug life’ nije prelazio pokoju bezazlenu tuču na školskom) zaslužni su za najjadniji period hip-hopa, neslavno vrijeme koje i danas daje pravo onima koji ne vole hip hop da ga ismijavaju i omalovažavaju.

Naravno sam 50 Cent, premda daleko od vrhunskog MC-a, glazbeno je solidan, velike karizme, zanimljive prošlosti, oboružan najsnažnijim produkcijskim timovima, tvorac albuma “Get Rich or DieTrying”, ponešto precijenjenog djela, ali neupitne komercijalne kreativnosti i isplativosti, s nekoliko briljantnih beatova Dr. Drea, čovjeka bez kojeg bi Fifty bio daleko od blještavila najpoznatijih svjetskih pozornica.

Bio je kao savršeno zamišljeni proizvod komercijalne muzike, nabildani bivši gangster s hitovima za klubove, radio postaje, čekaonice u bolnicama, srednje škole. On je razlog zašto su se praktički privjesci sa slikama automatskih pušaka prodavali uz žitarice, i pri čemu se rijetko tko osjećao ugroženim.

Ono što ranije spomenuti ‘reperi’ nikad nisu shvaćali jest da je svoje najbolje trenutke 50 postigao zahvaljujući klupskim himnama, a ne opakim pričama iz geta koje su prije i poslije njega mnogi radili bolje. Na svome šestom po redu albumu, “Animal Ambition“, kao ni da sam Curtis Jackson nije svjestan toga. Ili ga jednostavno nije briga, preselivši svoje životinjske ambicije u glumu ili biznis.

Ono što albumu najviše fali je baš ono što naslov obećava. Ponekih zanimljivih stvari ima, no one su najmanje vezane za muziku i uzbuđenje koje ona donosi slušatelju. Album ima samo 11 pjesama, što je osvježenje naprama danas sve prenakrcanim albumima od preko 20 brojeva.

50 Cent isto tako ostaje dosljedan sebi i svojim temama kao i na početku karijere, koliko god one bile već istrošene. “Hold On” na trenutke podsjeća na duh boljih dana Fiftya, a naslovna pjesma ima vrlo zanimljiv beat koji pristaje uz reperov opušteno-bezobrazni flow.

Mainstream glazbenici ili hit mašine poput svakog proizvoda imaju svoj rok trajanja. Godinu, dvije ili kojar više ako im se posreći. Vrijeme 50 Centa definitivno je prošlo.