Bez adrese, bez žara, bez ljubavi i bez (financijske) brige

Znate li vi uopće koliko je taj Nickelback ogroman bend?! Ako ne živite na području Sjeverne Amerike vjerojatno vam ta razina nije ni poznata niti jasna.

Dakle, Nickelback su od 2001. pa skroz do 2011. bili apsolutno najveći
poslovni projekt jednog ogromnog izdavača kao što je Roadrunner Records.Skroz od hita “How You Remind Me” pa sve do nedavnog “Bottoms Up” nisu postojali nikakvi Slipknoti, Sepulture, Soulflyi, Stone Souri, Killswitch Engagei… Kada se približavao novi Nickelback, svi strateški resursi bili su usmjereni prema Kanadi, a novčanici širom otvoreni i smješteni točno gdje treba.Nadalje, na turneji s Bon Jovijem, promotori su se jako pomučili proučiti dobnu granicu kupaca ulaznica i nisu bili sigurni koga staviti kao predgrupu, a koga kao headlinera. Kako je na kraju završilo, zbilja se ne sjećam. A u kontra smjeru, paralelno su proglašeni drugim najgorim bendom ’90-ih, odmah nakon Creeda. A sada, budimo realni, koliko god ti bendovi bili iz razno raznih razloga omraženi, jesu li zbilja doslovno najgori muzički proizvodi?! Svijet voli krajnosti, a Nickelback je u onoj jednoj u kojoj ih jako ne volite, a oni radi toga jako super zarađuju.

Svoj osmi album izdali su točno šest godina nakon šestog albuma i još jednom potvrdili da je Chad Kroeger jebeni genijalac, jer će uvijek granice pomaknuti taman toliko da većina američkog tržišta sramežljivo i potajno naprosto popizdi za singlovima. A kakav je sami album? Više-manje – smeće. Ali, to je ionako ono što nas privlači kao moljce na plamen.

Produkcija iz svemira, masne gitare i aranžmani iz Disneyevih crtića jasno pokazuje početak albuma i ono što bi, ako hoćete Nickelback ostaviti tamo gdje je – u grupi nekakvih simpatičnih priprostih bendova, trebali preslušati i onda stisnuti stop.

“Million Miles an Hour” kao uvod, pa svima zanimljiva i privlačna tema (u ovom slučaju patetično odrađena) o revoluciji i tajnim službama na “Edge of a Revolution” (uz dodatak neprikrivenog pucanja na pjevanje publike) i lijepo nježni pjesmuljak “What are You Waiting For?” s ponosnom temom iskorištavanja kratkog života “Don’t you wanna spread your wings and fly? / Don’t you wanna really live your life? / Don’t you wanna love before you die? / What are you waiting for?“

Još je ok ako Nickelback puca na nostalgiju iz doba pjesme “Photograph”, ali ako će Nickelback spašavati svijet i biti bunotvan, onda smo zbilja u stokurcu!

I to je to! Prve tri pjesme kao prva tri singla. Iako je dovoljno za zgrnuti lovu, nekakav mali vrag tjera nas da čujemo i ostatak. Pa kreće Maroon 5 na “She Keeps Me Up” s bizarnim riječima “Funky little monkey, she’s a twisted trickster / Everybody wants to be the sister’s mister / Coca-Cola rollercoaster / Love her even though I’m not supposed to” i nekakvim ženskim vokalom za kojeg sam mislio da je Rihanna. No, ipak nije. No, ne očajavajte, jer se kasnije pojavljuje – nitko drugi nego – Flo-fakin- Rida! Znate onog “Blow my wistle bla bla…“?

“She’s Got Me Runnin’ Round” u Red Hot Chili Peppers stilu, intelektualnim riječima “She takes like the sunshine kissing me / Baby sweeter than honey on a bumblebee” i sirotinjskim repanjem nabildanog Afroamerikanca. Pravo američko dno!

E sad, one koje tu zalutaju su onako tipično slušljive, nekako pre-pop aranžirane i mid-tempaste, ali se javlja problem da nam pak ni to nije po volji, jer nije – zanimljivo… Preobično i neprimijetno. Današnji svijet primjećuje ili nešto jako dobro ili nešto jako loše. Sredinu smo izgubili i sami sa sobom, kako tek nećemo sa zabavom koju nam predstavlja današnji muzički svijet?!