Beyoncé “Renaissance”: Apsolutna dominacija stila

“Renaissance“ sedmi je studijski projekt legendarne američke izvođačice Beyoncé Knowles. Bez dodatnih nebuloza i suvišnog uvoda, bacimo se na muziku.

Nakon dva samostalna albuma grandioznih vizualnih obilježja i obilnih narativnih predložaka, novim radom Beyoncé podsjeća, uz suptilnije sociopolitičke konotacije, na važnost stila i zabave u štoviše tmurnom životu. Spektakl je sveden isključivo na glazbu; na njezinu ljepotu, detalje i proces – sve ostalo odgurnuto je sa stola. Zadatak je omogućiti prepuštanje nadasve stimulirajućim komponentama; predaju neodoljivoj energiji uz koju, barem na kratko, problemi vanjskog svijeta bivaju ostavljeni na periferiji nečijeg uma. Navedeno je postignuto raskalašenim, hipnotizirajućim, ‘campy’ oblikom koji je u kontinuiranom stanju pokreta – beatovi klize jedan u drugi kako bi se čarolija održala u cjelovitoj snazi. “Renaissance“ čitavom svojom tehničkom preciznošću odaje neiskvarenu počast svojim utjecajima – crnačkoj te gay kulturi (ballroom culture), klupskoj sceni ranijih desetljeća i glazbi kao mediju generalno.

“Renaissance“ istražuje što pop (točnije, ideja monolitnog žanra) znači za autoricu. Kao s ranijim dance singlom “Single Ladies“, suvremena Beyoncé ima priliku definirati desetljeće prostom eksperimentacijom i ekscentričnošću, s nadom da se nesnošljivost neće uspostaviti (poput na spomenutoj pjesmi) zbog potencijalne sveprisutnosti. Prvo slušanje može biti suviše zahtjevno; preopterećujuće možda, pa je korisno služiti se ‘kartom’. Pogled na listu sampleova ukazuje na gotovo analitički pristup komponiranju; album je genijalan simulakrum bezbrojnih plesnih podžanrova koji podjednako odaje priznanje svakoj korištenoj ideji određene estetske niše i paralelno stvara vlastit, novi put. Posjećeni stilovi uključuju disco (“Virgo’s Groove”, “Summer Renaissance”), funk (“Cuff It”, “Honey”), dancehall i afrobeat (“Move”, “Energy,”) te elektroniku i hip-hop (“Thique”, “I’m That Girl”).

No, pored svega, velika ideja iza opusa je house (žanr), a osjećaj koji stvara je ogroman. Bez zavaravanja, ovo je glazba golemih razmjera! “Renaissance“ utjelovljuje onu originalnu stranu popa; ono što je žanr nekoć težio biti – ono što udara i ono što pulsira. Njegovi mišići su snažniji, udovi pokretniji, a njegov ego nepokolebljiv. Najbolji način oslikavanja doživljaja slušanja je usporedba albuma s noći u mračnom klubu gdje se bujni i nabildani ljudi satima trljaju jedni o druge. Pjesme na projektu testiraju dotičnu glazbu, slaveći njenu prostornost i fluidnost; ovijajući dobivenu kontinuiranu formu oko kolektivne misli publike, provocirajući urođene žudnje i porive. Težnja za istraživanjem i rizikom osjetna je; izvan mapirane oblasti, ali umjetnica je neprestano svjesna vlastitog položaja.

Na “Renaissance“ savladano je umijeće kontroliranog kaosa. Iako je Beyoncé uvijek briljirala u vokalnoj produkciji (uz poneku kritiku na pretjeranu čistoću i sterilnost izražaja), ovdje izvedbe rade znatan iskorak. Vokal je prljaviji i suroviji, zaigraniji te djelomično neobrađen; prikladan okruženju u kojem se našao tj., kojeg je stvorio. Harmonije ostaju umirujuće i neopisivo glatke, odražavajući ekstatične uspone i teške padove emotivnog stanja pri fizičkim aktivnostima usred divlje noći. Ali zaista, pjevanje u zajedništvu s bas te synth linijama postaje orgazmično dobro. Sporadično se po kompilaciji javljaju potpuno neobuzdani te donekle komični trenuci vokalnog flexa (npr. “Energy“, “Move“, “Heated“…) pri kojima autorica zvuči podjednako manično i pod kontrolom – nešto što se prethodno nije moglo čuti.

S tehničke strane, album je besprijekoran – zaista nisam u stanju navesti jednu primjedbu na ikoji stadij strukturiranja djela. Produkcija je bogata, raskošna, mišićava i sveobuhvatna; puna pomno proizvedenih detalja i neodoljivo uspješna u svojoj namjeri – tjeranje na ples. Jedan od većih komplimenata koji mogu dati jest da usprkos količini suradnika (pjesme znaju pripisivati više od deset autora, uključujući uzorke i interpolacije) na “Renaissance“ je osjetan kolektivan napor – raspon i složenost opravdavaju količinu stručnjaka prisutnih u izradi. Audio mixing također je odrađen bez ijedne poteškoće – svaki potez zvuka iznimno je čist i čujan te je ispunjen bojom. Bas linije osobito prožimaju cjelinu; neprestanu se izvijaju, krivudaju sve dok ne kreiraju željenu atmosferu i opčine slušatelja. Sav taj groove i ritam, progresija te promjene smjera čine nešto veoma posebno.

Svih šesnaest pjesama dolazi s plesnog podija kojekakvog noćnog kluba, striptiza, spavaće sobe, a većina ih je prožeta ili vođena u potpunosti underground crnačkom poviješću. I na gotovo svakoj od njih, Beyoncé zvuči kao da dopire do novih ili uzvišenih, mističnih stadija intime; do ekstaze izazvane mnogobrojnim stanjima i oblicima (blaženstvo, napaljenost, strogoća). Time se može zaključiti kako bol ovdje nije bila nužna za stvaranje transcendencije. “Renaissance“ je umjesto toga prolongiran hvalospjev; parada sreće, umišljenosti, hedonizma, glamura, emocije i ekscesa. Album je deliričan, denotativan i jasan, ali nikad derivativan. Svi utjecaji iz dotične povijesti obrađeni su s konkretnom dozom pažnje i poštovanja, no opet s dovoljnom količinom ludosti potrebnom za stvaranjem nečeg bezvremenskog.

Dance na “Reinessance“ usredotočen je na neposrednu sadašnjost, na trenutak; na sekunde koje otkucavaju tijekom čina oslobađanja usred plesa. Ono cvjeta zbog fluidnosti rabljenih interpolacija (poštovanju prethodnika) te unosa novog života u zvukove prošlosti radi stvaranja nečeg modernog. Koncept ovdje nije dramatičan ili preopterećujuć kao na “Lemonade“, ali ideja emancipacije od problema koji bi inače bili polazišta Beyoncé albuma impresivna je – osobito u ovakvoj formi. Prevlast stila nad sadržajem opravdana je svakom donesenom odlukom (strukturiranje djela, njegovi detalji i unekoliko opuštena narav) te ne predstavlja nedostatak cjelokupnog prikaza. Nadasve, odrješenje prekomjerne ozbiljnosti u korist snažnog estetskog manevra pogoduje originalnoj zamisli, konceptu. “Renaissance“ je radikalan zapis; novo poglavlje odveć bujne karijere značajne umjetnice. Teško je bilo zamisliti da će isto možda biti i najbolje dosad!