Beware! Ware!

Vrlo talentirana pjevačica, alt, Londončanka, židovskog porijekla, voli soul i jazz – riječi su koje će kod upućenih izazvati asocijaciju na pokojnu Amy Winehouse.

Britanija nastavlja svijetu predstavljati mlađu generaciju soul kantautora: nakon Amy, svijet je pokorila Adele, a sutra to možda učine Michael Kiwanuka ili Jessie Ware. Potonja se krije iza opisa koji navodi na Amy Winehouse.Iako imaju nekoliko faktografskih dodirnih točaka, Amy i Jessie poprilično se razlikuju. Dok je Winehouse voljela Raya Charlesa, Donnya Hathawaya, Arethu Franklin, Marvina Gayea te druge stare soul i rhythm and blues majstore, oslanjala se na ‘analogne’ instrumente i stari, klasičan zvuk, u glazbi Jessie Ware više se osjeća da je dijete osamdesetih, ne samo po datumu dolaska na ovaj svijet, nego i po muzici – Jessie će u više navrata spomenuti Sade kao bitnu stavku u njenom muzičkom razvoju i inspiraciji, kao i Grace Jones, Petera Gabriela i Michaela Jacksona, dok će neki u njenom muziciranju primijetiti rad Donalda Fagena i grupe Steely Dan, te nešto od senzibiliteta Christine McVie iz grupe Fleetwood Mac, kao i od velikana electronice Massive Attack.Za nekoga tko je tek u kolovozu 2012. izdao svoj prvi album, Jessie Ware ima fini broj poštovatelja i sljedbenika (u rujnu je već bila nominirana za Mercury Prize!), a to nije posljedica nikakvih marketinških ili korporativnih strategija, nego snage pjesama s njenog prvijenca samoobjašnjavajućeg naziva “Devotion“.

Ware se predstavlja kao emotivna i suzdržana duša, vrlo zrela za svoju dob, koja gaji duboke osjećaje, no samo rijetkima dozvoljava da ih vide, te u pjesmama stvara dojam da je ono što izrazi tek mrva u odnosu na vulkan čuvstava koji kipti u njoj. Njene melodije su hipnotičke, ambijentalne, premazane synthovima koji stvaraju sugestivnu, intimnu atmosferu u kojoj jedan partner govori drugom neku veliku tajnu, s različitim dozama dramatike, ovisno o pjesmama. Njen glas fantastično nijansira, uvijek je prepoznatljiv, rijetko iritantan.

Od 11 pjesama na “Devotion”, barem je sedam izvrsnih, a Ware uglavnom briljira kao vokalistica. Najslabija točka albuma je sredina: “No To Love” i “Night Light” zvuče kao da je Ware autorska inspiracija privremeno napustila, no zato početak i kraj donose komade za dugo sjećanje: uvodna naslovna pjesma i zaključna “Something Inside” sjaje rijetko viđenom kompleksnom ljepotom, a “Wildest Moments” i “Running” imaju jak singl potencijal.

Skrivenih favorite na albumu ima još, ali na slušatelju je da ih identificira ovisno o svojim preferencijama. O ovoj djevojci će se sigurno još čuti, samo da ne krene stranputicom.