‘Best of’ koji to i nije

Australski rockeri Midnight Oil palili su i žarili od kasnih 1970-tih sve do 2002., kad je pjevač Peter Garrett odlučio započeti novu karijeru, zamijenivši dvije godine kasnije svjetla pozornice i mikrofon za udobnu političku fotelju okruga Kingsford Smith. “Flat Chat” njihova je nova (kvazi) ‘The Best of’ kompilacija s 18 hitova koja je, što je nadasve zanimljivo, propustila obuhvatiti one pjesme koje su ih i proslavile i učinile poznatima diljem svijeta.

‘Flat Chat’ australski je sleng kojeg bi najlakše bilo prevesti kao ‘brzo sagorijevanje’, mada bi ispravnije bilo reći kako se sam naslov naslanja na filozofiju Jamesa Deana: “Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš.”

Midnight Oil jesu živjeli brzo (objavivši u karijeri sveukupno 14 albuma, što studijskih, što kompilacija), umrli su mladi (karijera im je trajala 25 godina), no hoće li biti lijep leš neće se moći procijeniti po ovoj kompilaciji, jer ona nažalost nije ispunila svoju svrhu.

Osim svog prepoznatljivog glazbenog izričaja, kombinaciji hard rocka, popa, čak i amaterskog punka, Midnight Oil su – prvenstveno zahvaljujući frontmanu Garrettu – bili jedan od rijetkih socijalno osviještenih bendova sklonih ljevičarskim i pacifističkim idejama, što je u apsurdnoj krajnosti dovelo do gotovo militantnih istupa pri davanju potpore raznim ekološkim udrugama.

Početkom osamdesetih, stihovima svojih pjesama prozvali su američku vanjsku politiku i njezine vojne intervencije (“Read About It“), što je bilo samo zagrijavanje za ono što će doći kasnije: zalaganje za nuklearno razoružanje, zalaganje za prava Aboridžina (odnosno Praaustralaca, ako ćemo biti korektni) i borbu protiv apartheida, kombinirajući žestoke političke tekstove i čvrt rockerski zvuk.

“Beds Are Burning”, njihova možda najpoznatija pjesma, kao i “Blue Sky Mine” usmjerile su globalnu pažnju na probleme australskih domorodaca i australskih rudara oboljelih od azbestoze, no na ovoj kompilaciji ih nećete pronaći.

I sad dolazimo do jednog zbunjujućeg detalja: naći ćete ih na prijašnjoj kompilaciji, jer “Flat Chat” nije prva kompilacija grupe: Prva je bila “20 000 Watt R.S.L.” iz 1997. koja je obuhvatila sve njihove hitove s prijelaza iz 1980-tih na 1990-te, kao i vrhunce njihovih ranijih albuma.

Ako bismo zaključili kako je “Flat Chat” svojevrsni nastavak tog albuma, pogriješili bismo, jer neke su pjesme zastupljene na oba albuma, no ipak ne one koje, po nekoj zdravorazumskoj logici, očekujete.

A ta činjenica, pak, otvara dva pitanja: čemu izdati novu kompilaciju devet godina nakon prethodne, a sama grupa ne postoji gotovo pet godina od tih devet; te drugo pitanje koje se nameće samo po sebi, ne bi li bilo bolje objaviti dvostruki ‘Best of’ album koji će onda u potpunosti obuhvatiti cjelokupni presjek karijere Midnight Oil sa svim hitovima?

Daleko je ova kompilacija od bilo kakve ‘Best of’ etikete, već samo nagovještaj neke buduće kompilacije koja će biti napravljena onako kako bi i trebala biti, a ne da se mi ‘up over’ pitamo što je s onima ‘down under’.