Bespotreban, ali dobar povratak

Creed, ljudi koje su nazivali kršćanskim rockom, između ostalih i kopijama Pearl Jama, uspjeli su se pred nekih 7 godina razići i to s podosta nekršćanskim posljedicama – snimanje grupnjaka u društvu Kid Rocka, alkoholizam, ovisnosti, pokušaj samoubojstva s jedne i stvaranje benda Alter Bridge s druge strane. Scott Stapp opet se udružio sa starim kolegama i vratili su se s albumom koji je nešto relativno neočekivano.

Već pred desetak godine nikako nije bilo cool slušati Creed. Bili su nekakvi macho rockerski šminkeri koji su svoje post-grunge riffove dugovali mnogim bendovima i imali sreće što Mark Tremonti na gitari zna oblikovati svašta. Kako li je tek danas ne-cool slušati ih.

To je valjda jedini reunion na svijetu koji nitko nije previše tražio (dobro, uz Parni valjak), ali ruku na srce, ako su pucali na zarađivanje neke dodatne pinke, mirne duše su mogli odraditi samo obilnu turneju. No – nisu. I svaka im čast jer su možda čak snimili najbolji svoj album. Iako je vrijeme malo zgazilo cijelu priču.

No, dobro. Alter Bridge su snimili svoja dva albuma, Scott je snimio svoj smiješni solo-album, a da ne budemo baš potpuno bezobrazni, treba spomenuti još jedan povratak – Brian Marshalla, originalnog basista koji se također vratio! “Full Circle” definitivno nisu ostaci riffova koji nisu prošli u tom razdoblju, već nekoliko apsolutnih favorita i nositelja nadolazećih best of izdanja.

“Overcome“, prvi bombastični singl najbolji je primjer toga, jer je to vjerojatno njihova najzrelija i moćnija stvar, napokon lišena sveprisutne patetike. Odmah pored takvih glasnih ide i pokoja laganica. Ovaj puta definitivno je najbolja “A Thousand Faces” koja je unatoč činjenici da je kitica totalni 3 Doors Down izbalansirana stvar, polako raste i rasplamsava se odličnim gitarama.

Još nekoliko sporijih su “On My Sleeve” i epska “Time” koje pokazuju da više nema onakvih laganica kakva je bila “With Arms Wide Open”, jer se Creed očito malo razljutio. Pjesme su ozbiljnije i moćnije, a teme napokon koliko-toliko zrelije.

Naravno, ima i onih skroz prosječnih i zaboravljivih (“Away In Silence” i “Good Fight“). Naslovna stvar vjerojatno je najspecifičnija, ali na žalost na loš način. Nekakva ispovijed njihovog povratka preko južnjačkih prizvuka na vokalu i gitari.

Definitivno se nije znalo što očekivati od novog Creeda. 7 godina ih nije bilo, a konstantno pljuvanje od strane kritike i rock fanova, pa i zadnjih nekoliko izdanja, ovom bendu nisu davale previše šansi. No, to je ista situacija kao kada po cesti prolazite pored neke odvratne prometne nesreće – svejedno usporite i pogledate, jer vas brutalno zanima. Kad s takvim stavom poslušate novi Creed i čujete da Tremonti i dalje zna s riffovima – album ispadne zbilja dobar.