Besmisleno, doista

    1853

    Crosby, Stills, Nash & Young

    Deja Vu Live

    Live

    Datum izdanja: 28.08.2008.

    Izdavač: Reprise / Dancing Bear

    Žanr: Folk-Rock, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. What Are Their Names?
    2. Living With War – Theme
    3. After The Garden
    4. Military Madness
    5. Let’s Impeach the President
    6. Deja Vu
    7. Shock and Awe
    8. Families
    9. Wooden Ships
    10. Looking For A Leader
    11. For What It’s Worth
    12. Living With War
    13. Roger and Out
    14. Find a Cost of Freedom
    15. Teach Your Childern
    16. Living With War – Theme

    Ostarjeli hipiji David Crosby, Stephen Stills i Graham Nash okupili su se prije točno 40 godina u kući jedne kalifornijske glazbenice, pretpostavlja se da je to bilo kod Mame Cass iz The Mamas And The Papas ili kod Joni Mitchell, a možda je to ipak bila nastamba Petera Torka. Nikad nećemo znati.

    Uz akustičnu gitaru, trojica su pjevala protestne pjesme kao tri anđela na zemlji, a njihova međusobna kemija je odmah proradila.

    Koji mjesec kasnije, snimili su sjajan nastupni album nazvan “Crosby, Stills and Nash”, koji na mojim top-listama najboljeg albuma svih vremena uredno zauzima mjesto među prva tri, a osim toga, netko je primijetio da Crosby, Stills and Nash zvuči kao ime odvjetničkog ureda.

    Doista, njih trojica su zastupali američku mladež koja nije htjela svojim tijelima gnojiti Vijetnam, koja je željela pravedno društvo, međurasnu toleranciju i slobodu govora i najviše neko pošteno, iskreno i inteligentno vodstvo koje će im objasniti zašto moraju ubijati druge ljude koji njima nisu nanijeli nikakva zla.

    Muziku podržava

    Ubrzo im se priključuje Neil Young i snimaju megapopularan album “Deja Vu”. Otprilike mjesec i pol nakon što je izdan “Deja Vu”, 4.5.1970. ubijeno je četvero golorukih protestanata u neredima na sveučilištu Kent u državi Ohio. Reakcija četvorice je bila munjevita: pravac studio, snimaj pjesmu “Ohio” i izdaj kao singl. Izravni gitaristički riff, marširajući ritam i najviše refren pridonijeli su padu popularnosti tadašnjeg predsjednika Nixona i omogućili da sjećanje na taj masakr ostane dugo odzvanjati u ušima prosječnih Amera.

    U mojim ušima najviše ostaje dio pjesme “na na na na na na” koji pjevaju napola kao bijesni mladi ljudi, a na pola kao stare babe narikače koje kroz težak plač prognoziraju još gore stvari. S vremenskim odmakom, “Ohio” ostaje jedna od najupečatljivijih protestnih pjesama u popularnoj glazbi.

    Nakon izdanog singla četverac se u srpnju 1970. raspada zbog egoizma, droga i tko zna čega još, ali od onda se tu i tamo okupe i snime štogod. Upravo zahvaljujući drogama i stalnim konfliktima Stills nije poštenu ploču snimio još od 1972. unatoč bezobrazno velikom talentu, Crosby je najprepoznatljiviji po činjenici da je njegov tadašnji izgled inspirirao autore serijala “My Name Is Earl” za izgled Earla, a Nash poznatiji po svojim diplomatskim vještinama nenasilnog rješavanja sukoba među članovima četverca nego po svom zavidnom pjevačkom i autorskom umijeću.

    Deja Vu Live” je koncertni dokument s turneje “Freedom of Speech“, održanoj tijekom 2007. Preko nekih stvari je ipak teško prijeći, i to redom: preko izbora pjesama, nedostatka suptilnosti, neadekvatnog pjevanja i deficita entuzijazma.

    Dok Crosby, Stills i Nash na albumu izvode svoje najbolje antiratne radove, dotle Neil Young forsira pjesme sa svog tada recentnog albuma “Living With War“. Razlika u kvaliteti se jako, jako bolno čuje.

    Dugogodišnji favoriti “Wooden Ships“, “What Are Their Names” i “Military Madness” zasjenjuju sve novo što je Young snimio, no to je manji problem. Puno gore je to što se čini kao da je Young učio preostalu trojicu da izvode pjesme i pjevaju kao što on izvodi pjesme s “Living with War“, to jest, da zvuče kao bijesni punkeri od 20 godina.

    Time gube možda svoj najjači adut, krhke ali vrlo čujne vokalne harmonije, ranjivost i kompleksnost višeglasja, igru tona i pozadine, ali dobivaju mnogo buke koja budimo iskreni nikad nije bila prevelik saveznik niti Crosbyu, ni Stillsu niti Nashu. Harmonije su suptilne kao ‘znatevećkoja’ tribina Dinamovog stadiona kad zaori ‘Dinamo ja volim‘.

    Oni jednostavno rade na drugačiji način od onog kako to radi Young, koji je ignoriranjem njihovog radnog ritma pokazao koliko ih (ne) poštuje. Da, Neil Young je definitivno ostavio najdublji trag od njih četiri. Pitanje glasi, mora li nam on to dokazivati na ovakav način?

    Što se tiče izbora pjesama, neshvatljivo je kako su izostavljene Youngove “Ohio”, “Ambulance Blues”, “Rocking in the Free World” pa predivna nepravedno zaboravljena Nashova “Soldiers of Peace” koja govori o ratnim veteranima, ali je zato uvrštena blijeda kopija “Knockin on the Heaven’s Door”, koja se zove “Roger and Out“.

    Baš sam razmišljao kako bi CSNY mogli obraditi od Vladimira Kočiša Zeca “Gospodine generale” ili “Moj je dragi u narodnoj gardi”, te su pjesme odsvirane i otpjevane s mnogo više žara i strasti nego 90 % “Deja Vu Live”. Osjeti se određena doza hladnoća i rutiniranost izvedaba, a pjevanje je na nivou njihovih lošijih proba prije 39 godina.

    Ovaj album ima jedino smisla kao konačan dokaz kako je Neil Young pobijedio u njihovim beskonačnim igrama moći te postigao to da ga preostala trojica imaju bespogovorno slušati.

    “Four Way Street” iz 1971. je mnogo bolji live album od ovog, a nemojte dozvoliti da vam ovakve verzije pjesama ogade albume dragulje “Deja Vu” i “Crosby, Stills and Nash”.

    Muziku podržava