Beskorisno ime za punk antologiju još beskorisnijeg imena

“Potpisao sam ugovor s No Use For A Name jer su imali lezbijku u bendu” Fat Mike (osnivač Fat Wreck Chords izdavačke kuće i frontmen punk benda NOFX).

Imena poput ‘No Use For A Name‘ i ‘All The Best Songs’ ne slute na dobro i zvuče pretenciozno – dok ih ne pustite kroz zvučnike. Jedan od prolifičnijih punk bendova sjevernoameričke melodične generacije ’90-ih i ’00-ih, i svakako jedno od (de)generičnijih imena, dobio je epitaf kakav zaslužuje.Puno bi se parametara moralo poklopiti da ste čuli za No Use For A Name, a još više njih da ste ih ikad podrobnije poslušali. Realno ne donose ništa novo ili posebno, no imali su X faktor u svom tekstopiscu Tonyu Slyu. Ok, dodatne pozornosti radi reći ću kako je s njima četiri godine svirao Chris Shiflett koji sada roka u Foo Fightersima.Formirani u kasnim ’80-im godinama bili su jedan od prvih bendova pod Fat Wreck Chords izdavačkom kućom. Prošli su sve i svašta dok negdje sredinom devedesetih nisu pronašli Tony Slya, a nedugo nakon njega pronašli su i svoj zvuk. Čak je svojevremeno i MTV puštao “Soulmate”, iako ne znam je li to dobra ili loša stvar. Za razliku od žešćih i na trenutke teško slušljivih hardkoraških stvari (kakvih ima nekoliko na ovoj kompilaciji) s početka karijere, melodija je počela prevladavati, udice su poprimale sve zvučnije mamce i refreni su postajali privlačni i pamtljivi. Sve je išlo u skladu s emotivnim vokalom i srčanim tekstovima.“I never thought the day would come when I
Would be the poison in the pen I use to write“

Pokojni Tony Sly slovi kao najbolji tekstopisac spomenute izdavačke kuće i općenito jedan od najboljih tekstopisaca u punku. Nije da za to postoje grafikoni i dijagrami, ali tako se govori. Teško je ne izdvajati Tonya i iako je u njegovo ime prije par godina napravljen “The Songs Of Tony Sly“, on, to jest njegovi tekstovi bili su ono što je izdvajalo ovu grupu. Samo mali pokazatelj koliko je Tony bio poštovan i utjecajan je činjenica da su na tom tribute albumu svoj doprinos dali veličine kao što su Bad Religion, Frank Turner, Rise Against i Brian Fallon (The Gaslight Anthem).

Uz dužno poštovanje instrumentalistima, u ovom bendu naglasak je bio na otvorenoj i emotivno bespoštednoj lirici koja ima neobičnu moć izazivanja empatije. Nije tu bilo zajebancije, pjevanja o cugi i partijanju ili zabavnih poskočica koje općenito prolaze lakše i bolje od realnih i neugodnih ‘prizemljica’. Tony je uglavnom pisao o sebi, svojim kćerima i ženi, i to je činio toliko snažno da je mogao izazvati osjećaj nelagode. Sigurno će se netko naći u tim pjesmama, ali one govore (o) nekome, a to niste vi. Kao da pročitate pismo namijenjeno drugoj osobi, nešto toliko osobno što u vama izaziva osjećaje iako nije za vas. Tu nema neke uzvišene poruke ili instrukcija kako da živite život, tu su samo misli i problemi koji tište običnog čovjeka poput svih nas za koje nema nekog jednostavnog rješenja. Tony je kompetentno i otvoreno pjevao o stvarima o kojima ljudi ne žele ni razmišljati, kamoli pričati.

“She writes a book in her head that nobody will read“

E sad, brzi bubnjevi i još brže gitare potpomažu specifičnom digestiranju ovakve poetike. Nema plakanja, nema rezanja žila, a nema ni vremena za tako nešto. Kratka dvominutna punk pjesma osjećaje provodi kao voda struju, no taman toliko da vas ne ubije, već oživi i nabrije, možda i otvori oči. Ovo nije depresivna, već realna ploča.

Tematike nisu klasične punkerske iako se tu i tamo dotiču politike i društva (“Biggest Lie” kao odličan primjer), a povremeno se okreću ljudskom rodu (“Under The Garden“). Ipak, uglavnom su fokus međuljudski odnosi u kojima se isprepliću ljudske slabosti, greške, dileme i problemi.

Smatram kako je hrabro pisati o nečem poput sebičnosti, nedostatku kontrole, ovisnosti ili žaljenju. Radije ću čuti iskrene pjesme o nesigurnosti nego lažno nabrijane pjesme o vječnoj ljubavi i subotnjim izlascima. U pjesmi “Justified Black Eye” dotiče se neugodne teme nasilja u vezi, a u nekoliko brojeva progovara o roditeljstvu i utjecaju njihovih pogrešaka na djecu (“Life Size Mirror”, “Growing Down”).

Priče kakve je Tony znao napisati su savršeno nesavršene i nerijetko toliko subjektivne da se mogu interpretirati objektivno. “Ovako kroz pjesme kontam da ga poznam” kako bi rekao moj prijatelj Nikša. To je bio Tony, prijatelj i heroj u jednom – a to su postali i No Use For A Name.

“14 beers later he is there without an answer
once again she questions his lies he goes to bed with no reply
tomorrow morning different story and he’ll be a different guy,
he’ll justify her black eye with another lie
she packs her bags in great temptation
he’s on his knees again he cries a hug & a kiss and I don’t know why
as a tear drops from her swollen eye
apologies until tonight and another justified black eye“

U stvarima kao što su “I’m Not Your Savior” i “Coming Too Close” jasno daje do znanja kako on nije osoba od pouzdanja na koju se može osloniti – “You’re coming too close and I can’t pretend That I’ll pick you up or let you come in again, We’ve been through this before, so please understand, That nothing in this heart can save you from the pain you seek, If you pick up the phone please don’t call on me“.

Muzički, kako sam spomenuo, ovaj bend je bio prosječan, na trenutke fantastičan i zanimljiv, a na trenutke neinventivan i dosadan. Kao i većina pravih punk bendova. Znala se zalomit koja super solaža, bubnjevi su na nekim albumima bili sjajno agresivni, a podebljani plus su dodatni instrumenti (truba, čelo…), obrade (The Pogues) i vokalna gostovanja kao što je bila Karina Denike koja je dodala ono nešto u “On The Outside“. Kao glavnu zvučnu usporedbu bih uzeo Lagwagon, a osjete se tu još Green Day, Millencolin i The Bouncing Souls. Poznatu vibru osjetit će svi koji voli skejterski punk ’90-ih. Po ničem spektakularan Tonyev vokal kroz godine je prošao nekoliko faza i tek s kasnijim albumima fino sazrio i dobio na melodičnosti i srčanosti.

“It’s something that’s eating your inside, It’s not the food, it’s not the booze, It isn’t anything consumed so is it, Becoming a problem you can’t hide?“

NUFAN iza sebe imaju devet albuma, a ova kompilacija je re-izdanje, njeno prvotno izdanje kompilacije izašlo je 2007. kada još nije bio izašao njihov posljednji album “The Feel Good Record Of The Year”. Ovo izdanje je upotpunjeno četirima novim pjesmama koje su se našle na tom albumu i svakako su nezaobilazne kad se priča o NUFAN-u, naročito emotivno nabijena “The Feel Good Song Of The Year”.

“All those times you thought that you were wrong, But you were right“

Tonya sam imao čast upoznati i intervjuirati – nevjerojatna je količina osjećaja i boli koja je bila čitljiva u njegovim očima dok mi je govorio kako mu nedostaju kćeri i pokazao mi njihovu fotografiju. Nešto ga je u dubini duše tištilo, a on je bio čovjek koji je sve što osjeća, bez uljepšavanja, stavio na papir, za sebe i nas.

Da je kojim slučajem živ, ovaj CD vjerojatno ne bi vidio svjetlo dana – sasvim sigurno ne u ovoj formi i u ovom desetljeću. No on nije živ – preminuo je u snu u svom domu, 31. srpnja 2012. godine.

S “All The Best Songs” dobili smo točku na ‘i’ – zadnju rundu pred zatvaranje i melankolični snooze prije hladnog buđenja – uživajmo dok možemo i ne bojmo se pokazivati svoje osjećaje.

No Use For A Name u nekim tamo punk antologijama piše boldanim slovima, budite sigurni u to.