Beskompromisni povratak pionira američkog heavy metala

Clevelandski bend Chimaira pojavio se 2001. i odmah su smješteni u rubriku nazvanu Novi val američkog heavy metala. U to vrijeme puno se pričalo o fenomenu u kojem su se Amerikanci masovno izvlačili iz nekakvih komercijalnih melodičnih new breed i nu-metal ladica i počeli raditi jednostavnu žestoku glazbu jasno temeljenu na njihovim uzorima iz glazbene prošlosti, te su dobili još jedno ime – metalcore. Jako glupo, moram priznati, ali teško je pričati o nekom bendu ako mu ne nalijepiš nekakav žanr.

Chimaira je nakon svog prvijenca “Pass Out Of Existence”, izdala jedan odličan album hvaljen na sve strane “The Impossibility Of Reason”, a ove godine on je dobio i nasljednika. O imenu zadnjeg albuma ne mogu puno reći osim: “Dečki, kaj je tak teško albumu dat ime?!”.

Zove se “Chimaira” i na njemu su napravili razliku od prethodnika istu kao što je bio slučaj sa razlikom prvog i drugog. Nisu iskoristili pohvale i medijsku pozornost stvorenu negdje 2003. i snimili nekakav radio friendly hit, već su dobili simpatije cijelog heavy metal svijeta, snimivši hrpu brutalnih i agresivnih pjesama (kažu, takav bi metal i trebao biti).

Pjevač je ošišao dreadove i najavio da će od sada Chimaira biti koncentrirana na glazbu, tako da komercijalnih dijelova (što to točno uopće znači?!) gotovo i nema, pa je album prepun šest minutnih metalnih himni. Prva takva je “Nothing Remains” s koja je najavljivala album prije njegovog izlaska, i koja je napisana na dan Dimebagovog ubojstva. Ima brzih i sporih dijelova, a stav je onakav kakav smo navikli gledati kod Chimaire.

Na odličnoj “Save Ourselves” koja pjeva o potiskivanju straha, snazi običnih ljudi i uklanjanju onih koji nam se suprotstavljaju, u uho se uvlači sve češći gitaristički solo, što bi rijetko tko očekivao od modernih metalaca. Gitaristi Rob Arnold i Matt DeVries taj su posao obavili profesionalno, ali opet ništa specijalno, jer su riffovi još uvijek glavni adut Chimaire, dok novi bubnjar Kevin Talley (svirao u Dying Fetus i Misery Index) svira kao prava mašina.

Na pjesmama “Inside The Horror” i “Left For Dead” dolazi do male monotonije i vidi se da su pjesme brže i jednoličnije, što s jedne strane album čini čistom teškom metalurgijom, dok s druge ostavlja dojam kao da su se bojali odsvirati pokoji normalnu melodiju (kao na prošlom albumu) jer će netko reći: “Gle, koji papci!”. To se ponajviše odnosi na pjevača Mark Huntera koji i dalje reže žile, vrišti, urla, pokazuje nepotrebni bijes nad cijelim svijetom i ponekad postaje dosadan kao na, vjerojatno najglupljoj pjesmi albuma “Bloodlust” na kojoj jako ‘pozitivno’ pjeva: “I never wanted this world to be better/I always wanted this world to suffer”, te ratnička “Pray For All” s već izlizanim riječima: “I will make you paaaay!”.

Vrijedne spomena su tipična Metallica pjesma iz doba “Master Of Puppets” (ali totalni rip off!) – “Everything You Love“, te rijetki dašci melodije i normalnih pratećih vokala na “Salvation” i zadnjoj epskoj “Lazarus” u kojoj je intimno opjevao samoubojstvo svojeg prijatelja.

Prvi put kada sam čuo album mislio sam “Aj dobro… Al niš posebno”. Sad, nakon par slušanja ipak mi je dosta dijelova ostalo u glavi, iako i dalje tvrdim da beskrajnim solažama na gitari i stavom pjevača (koji i dalje na slikama ima mrku facu kao da se tek probudio, ali bez onih crta od jastuka na obrazima) nisu trebali toliko pretjerivati.

Ipak, ta sirova agresija koju su pokazali beskompromisno ih diže u prvi razred novih metalaca. No, mislim da su mogli priuštiti još nekih 3-4 melodičnijih dijelova kojima bi razbili dosta zasitni vokal i na kratko prekinuli urlanje: “Ja mrzim sve! Svijet je loš! Sve ću spalit! Mrzim sve! Baš me briga! Skroz sam lud! Nemoj me dirat, živčan sam….”